Blog: Zašto hrvatski mediji tako malo razumiju temeljne kršćanske pojmove?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

(Fotografija: Open Road Films) 

Piše: Mislav Miholek

Ove nedjelje smo mogli gledati Oscarom nagrađeni film 'Spotlight' iz 2015. Zanimljivo je da ga je pohvalio i vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano, a to su novine koje olako ne dijele pohvale svakome filmu. Zapravo, prve slučajeve pedofilije u Americi su već u osamdesetima otkrivali sami katolički novinari. Na Wikipediji se spominje National Catholic Reporter, dvotjednik koji je nastao za Drugoga vatikanskoga koncila, jedne ozbiljne neovisne laičke novine koje nemaju ekvivalent u hrvatskom medijskom prostoru. Kao teenager, sjećam se da sam u Globusu davnih dana čitao seriju reportaža o naporima američkih katoličkih novina u borbi sa svećenicima-pedofilima, a sjećam se da su još barem dva katolička lista bila u toj borbi, prije nego što je Boston Globe to prenio na nacionalnu razinu.

U Americi katolici su oduvijek bili manjina, vrlo često diskriminirana manjina. Irci, Talijani, Slaveni svih vrsta oblika, od Hrvata do Rusina-grkokatolika, na Nijemce-katolike nisu tako loše gledali kao na druge. Kao manjinska crkvena zajednica, Katolička crkva u SAD-u stvorila je nevjerojatnu mrežu što crkvenih, što neovisnih laičkih medija. Naravno, razne protestantske zajednice jednako tako na tome otvorenom tržištu imaju svoje medije, sve kršćanske crkve koriste oduvijek sva moguća sredstva za evangelizaciju. Uostalom, Amerika je zemlja slobodnih ljudi i država ne protežira nijednu crkvu, iako su WASP-ovi (W=bijeli, AS=anglosaksonski, P=protestantski) oduvijek bili vodeća sila te zemlje i ta elita nikada neće prepustiti svoje vodeće mjesto nekome drugome.

Hrvatska, koja je nominalno katolička zemlja, ima medije i novinare koji se vrlo teško snalaze u kršćanskome vokabularu. Hrvatski jezik, za razliku od srpskoga, ima tendenciju da vokabular se širi, umjesto da se stješnjava, pa tako za svakoga duhovnika pojedine vjerske zajednice postoje poprilično specifični pojmovi u hrvatskom jeziku po kojima se vidi je li je netko svećenik, sveštenik, pastor, hodža ili šaman, je li je netko župnik, paroh ili starješina, ili je pak biskup, episkop ili muftija. Ali većina ovih pojmova za hrvatske novinare je čisti kineski.

Računajući da u osnovnim školama vjeronauk pohađa oko 85% školske djece, činjenicu da većina mladih novinara ne razumije što se događa za vrijeme bogoslužja ili kakvih drugih vjerskih radnji, čini situacijom još tragičnijom, s obzirom da su morali proći barem osam godine vjerskoga obrazovanja.

Da se razumijemo, sam sam proveo u medijima šest godina, veći dio novinara je dobro obrazovan, voljan apsorbirati informacije i svojski se trude da ne pišu i ne govore gluposti, a pravo pitanje je zašto su baš vjerske teme redovno najgore obrađene u hrvatskim medijima? To je tema nad kojom stvarno treba dobro razmisliti, a odgovor vrlo vjerojatno ima pregršt. Usta su nam svima često puno vjere i religije, a ne želimo ništa znati ni o svojoj, ni o tuđoj.

Potreba za vjerskim obrazovanjem trebala bi se protegnuti na odrasle, jer je sasvim izvjesno da do osnovnoškolaca baš pretjerano vjeronauk i ne dolazi.