|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 19. 2. 2014.
Gledajući religijski program HRT-a ili
bilo kakvu informativnu emisiju svih naših televizija, uvijek će se pojavljivati
pojedina teološka imena u svojstvu dežurnih teologa. Apsolutni favorit je
Adalbert Rebić (r. 1937.). Čovjek je stvarno puno u životu napravio i tu nema
razgovora, ima moje duboko poštovanje zbog toga. Samo što ima 77 godina. Kada
treba naći nekoga kao lijevoga i kao nekatoličkoga, onda se redovno vadi Peter
Kuzmič (r. 1946.), dakle čovjek star 68 godina. Donedavno, u teološkom smislu,
svakom loncu poklopac bio je saborski zastupnik Ivan Grubišić (r. 1936.), koji
je odlučio postati buntovnik u osmom desetljeću svoga života.
Da se razumijemo, ovo nije napad na stare generacije. U
prirodoslovno-matematičkim znanostima do najvećih otkrića dolaze klinci, odnosno
znanstvenici do 35 godina. U društveno-humanističkim znanostima, među koje spada
i teologija, najproduktivniji su oni znanstvenici koji su u pedesetima i
šezdesetima godinama, dakle dozrijevaju kao dobro vino. Zaista, mogu sa srećom i
ponosom reći da su mi predavali mnogi takvi ljudi, koji su bili ili jesu pred
penzijom i da ima nešto gotovo nadnaravno kada pred vama stoji žena ili
muškarac puni znanja i spremnosti da svoje znanje, ali i svoj život podijeli s
mladim osobama. To je posebna čast i užitak i redovno su takvi predavači bolji
od onih mladih. S druge strane, ti stari i iskusni predavači rano su počeli. Kao
studenti su se već istaknuli i zato su došli na svoja mjesta. Netko ih prepoznao
i oni su bili mladi.
Ovo je medijsko doba. Koliko je to dobro ili loše, teško je suditi. Bombardirani
smo informacija, nebitno prekriva bitno, svi se natječu da se vijest objavi
prije nego što je nastala, štoviše, možemo reći da na Zapadu mediji proizvode
vijesti. Veliki medijski koncerni tvornice su vijesti. Mlad sam, barem se
smatram mladim, ali sasvim iskreno, prestao sam pratiti trendove u mobilnoj
telefoniji. Ne želim imati smartphone, ne želim imati pristup internetu
kada hodam po ulici. To što imam mobitel i što sam dostupan 24/7 smatram velikim
teretom. Hoću reći da se svijet mijenja, pa kad ja mlad ne pratim apsolutno sve
trendove, nitko me ne može uvjeriti da netko stariji od šezdeset godina može sve
pohvatati. Doduše, papa Franjo pokazao je da to ne mora biti tako. Mislim
da je jasno da ne želim nikoga uvrijediti.
Nije problem što postoje stariji autoriteti. To je oduvijek bilo tako i uvijek
će biti tako. Problem je u tome što nema nikoga mlađega od 35 na vidiku. Barem
ne u domaćoj teologiji. Dok razgovaram s ljudima oko struke, uvijek pitam mogu
li nabrojiti pet hrvatskih teologa. Ako nekim čudom dođemo do četiri ili pet
imena, svi su redovno stariji od 40 godina. Primjerice vlč. Zlatko Sudac,
koji uvijek dođe ljudima na jezik, ima 43 godine. Zanimljivo je da su pokojni
fra Zvjezdan Linić i vlč. Zlatko Sudac uvijek ljudima pri pameti.
Karizmatici koji su daleko od akademske teologije. Onda negdje dođe Adalbert
Rebić i tada lista stane. Npr. svjetski poznati teolog Miroslav Volf
ljudima nije ni na pameti, a svjetska je klasa.
Zašto je to tako? Zašto nema mladih teologa? U Katoličkoj crkvi vlada željezna
disciplina i nitko od svećenika nema namjeru zamjeriti se svojemu biskupu ili
pak nadređenom u svome redu. Takva su vremena. Pojedini svećenici imaju
izvanbračne obitelji i tko će od njih riskirati da dobije nogu i lošiju župu jer
se socijalno angažirao. Manje protestantske zajednice zatvorene su prema
vanjskome svijetu i nitko ih u društvenom smislu previše ne doživljava. Kada si
mali, trebaš preživjeti, a biti manjina, u bilo kojem pogledu, nije lagano.
Nigdje mladih. Nigdje mladih pisaca, nigdje mladih novinara, nigdje mladih
muzičara, nigdje mladih nada. Jedino se nekako primjerice drže glumci i slikari.
Sve kao da je stalo. Ovo je najgore doba u kojem se našla Hrvatska, jer i u
ratno doba, uvijek su se istaknuli mladi. Ono što je oduvijek bila snaga u
kršćanstvu, to je da je kršćanstvo vjera krize. Kristova poruka o milosrdnom
Bogu uvijek je nailazila plodno tlo i ljudi vole kada se budi nada. Danas, u
ovakvoj Hrvatskoj bez nade svi šute. Onako intimno vjerujem da će svakome Bog
oprostiti puno toga, ali i vjerujem da će najviše suditi teologe. Jer najbolje
znaju pisma, a šute kao zaliveni.
S druge strane tješi me da Crkvu i vrata paklena neće nadvladati (Mt
16,18).
NAKNADNA PAMET (2024.):
U jednom trenutku, kada Dinamo nije funkcionirao baš najbolje, mladi su
nahrupili u crkve. Za razliku od ostatka Zapadne Europe, RKC u Hrvatskoj
relativno dobro stoji s mladima!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|