|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 19. 8. 2014.
Opet se na HRT-u repriziraju Gruntovčani, vrlo vjerojatno
najbolja serija koju je bilo koja domaća televizija proizvela, koja se svodi na
komediju, a zapravo ima strašnu dozu tragedije.
U ovoj zemlji najbolje je šutjeti i krasti. Pod krađom ne mislim
na klasičnu pljačku, jer taj zanat je sve više u izumiranju. Gotovine je sve
manje, prijevoz novca je vrlo dobro osiguran, sve je manje prepada na banke i to
je jedna od dobrih strana tehnološkog napretka. Može se i šutjeti. Jer naše
starije generacije odgajane su da trpe i šute. Opet se na HRT-u repriziraju
Gruntovčani, vrlo vjerojatno najbolja serija koju je bilo koja domaća
televizija proizvela. Zanimljivo, ovdje tragične serije i filmove kao
Gruntovčani, Malo misto, Blagajnica hoće ići na more i Što je muškarac
bez brkova svode na komedije, a sve navedeno ima strašnu dozu tragike.
Doduše, Draš Katalenić Dudek ipak je najtragičniji od svih
hrvatskih likova. Podravski Sizif, dobar vjernik, sin crkvenog zvonara koji se
nalazi okružen piranama. Cinober je poduzetni pokvarenjak koji ne
vjeruje u ništa osim novca. Presvetli je seoski klerikalac kojemu
je novac vrlo mio, a usta su mu puna vjerskih slika. Njegov kum je pak
Martin, jedini partizan u selu, dakle politički moćnik, koji mlati pare
kao birtijaš. Moje podrijetlo je podravsko. U zadnja tri rata, dva svjetska i u
onom Domovinskom, jedino su još Lika, Bosna i Hercegovina toliko krvarili za
hrvatsku stvar. Neslućena količina jada vidi se po podravskim grobljima. Mogu se
naći tri velika križa skoro na svakom podravskom groblju na kojima su popisani
poginuli iz sva tri rata. Dok dudeki ratuju, cinoberi, presvetli
i martini se bogate.
Zadnja dva križa na grobljima produkt su dva totalitarizma. Drugi svjetski rat
ovdje je sukobio dva zla. Nacifašističko u obliku ustaštva i komunističko u
obliku titoizma. Podosta živućih pobornika Tita i Pavelića opravdavaju svoje
pulene s argumentima da je druga strana bila gora. Kao što se ne može biti malo
trudan, tako se ne može biti malo zao. Jednostavno, ili si zao ili nisi. A
nacifašizam i komunizam (socijalizam, maoizam, štogod) su zlo. I tko god
opravdava jedno ili drugo, Pavelića ili Tita, taj sebe svjesno
stavlja na stranu zla. Činjenica je da su od 1941. do 1990. mnogi vjernici
svjedočili svoju vjeru i odbijali oba zla. I ustaštvo i komunizam. Činjenica je
da su Crkva i crkve pod komunizmom sebe dovele u jedan specifičan red i da su
samo najhrabriji ostajali uz svoju vjeru.
Tako je Katolička crkva unutar sebe imala neviđeni pluralizam. Teološka središta
kao Zadar do 1972. (Kolanović, Žagar, Grgić) i Zagreb (Šagi-Bunić,
Bajsić, Turčinović), s druge strane Split s Franom Franićem koji je
vodio rat protiv Zadra i Zagreba. Kardinal Kuharić je spajao nespojivo,
kormilario jednim starim i poprilično oštećenim brodom kroz olujna vremena.
Činjenica je da su protestanti dali dva svjetski poznata teologa koji su
odrastali pod komunizmom, pokojnog Davorina Peterlina (baptističko
zaleđe) i živućeg Miroslava Volfa (pentekostalno zaleđe). Danas, takvoga
pluralizma nema. Nema potrebe za ljudima koje sam ovdje naveo.
Ljudi se u ovoj zemlji grupiraju u krda. Politička krda, poklonici dviju
najvećih stranaka prozivaju te često da si plaćenik suprotne. Iako jedno drugo
poništava, baštinici totalitarističkog razmišljanja ponašaju se kao članovi
sekte. U Hrvatskoj se politika vodi sektaški i isključivo, po principu – tko
nije za nas, protiv nas je. Zapravo, dvije najveće stranke su, po članovima i po
ponašanju i po nerazumijevanju suvremenosti i liberalnih principa, direktni
sljednici Saveza komunista. Doduše, SK je pokušavao donekle u sebe ugurati
znanstvenike, jer titoizam, kao i svaki lenjinizam-staljinizam sebe je
predstavljao kao znanstveni socijalizam. Danas znanstvenici i kulturnjaci
narušavaju stranačke idile. Činjenice je da se i razne manjine u Hrvatskoj
također ponašaju kao krda i da su vrlo zatvorena društva sa svojim setom
pravila.
Ali ono što najviše smeta je da su Crkva i crkve u Hrvata također poprimile
mentalitet krda. Dok je u Kuharićevoj crkvi bilo različitih struja, danas u
Katoličkoj crkvi u Hrvata kao da nema struja. Kao da je zabranjeno misliti.
Svećenstvo u borbi za bolje župe između šutnje i manjih prihoda bira prvo. Jer
treba se brinuti ili za svoju izvanbračnu ženu i djecu ili za svoga dečka. A i
kako se odreći dobroga auta? Pa neće se valjda voziti kao pater Cvek na starom
biciklu ili kao vlč. Goričanec u starom fićeku. To je za rijetke. Tko god od
laika digne glavu, taj je gori od svakoga ostalog neprijatelja. Glas Koncila
misli da je 1973., da je komunizam na vlasti i da je Crkva egzistencijalno
ugrožena, da nema jesti i da milicija ide od župe do župe. Crkva se nalazi na
državnom proračunu, izvlastila je čak državu iz nekih aspekata školstva, živimo
u liberalnoj demokraciji. RKC je povlaštena, a ne ugrožena.
Ako su stranke, nevladine udruge i manjinska udruženja zatvorena krda koje štite
svoje financijske interese i u liberalnom društvu se ponašaju prema svojim
članovima jednostavno kazano staljinističko-fašistički, onda bi valjda trebale
kršćanske zajednice biti drugačije od ostatka ovog učmalog hrvatskog društva u
kojem i 25 godina nakon pada Berlinskog zida i dalje vladaju komunistički
obrasci u glavama građana (šutnja, cenzura, moji su super, druga strana je zla,
šef stranke/udruge/tijela manjine je bog i batina, klanjam mu se do poda,
njegovo mišljenje je moje mišljenje, neću nikome pomoći – zašto da ja to radim,
solidarnost je prošla). Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se
ona osoliti? (Mt 15,3)
Crkva i crkve bi trebale biti te koje su otvorene i koje bi trebale skupljati
one koji drugačije misle. Ako Glas Koncila kmeči da je komunizam svuda oko nas,
zašto se onda Crkva ne ponaša kao za vrijeme komunizma? Zašto nije otvorena?
Zašto ne dopušta da se čuje glas laika? Ako jesmo kao Crkva, kao Tijelovo
Kristovo jedno stado, zašto se onda derogiramo na krdo koje slijepo sluša i
odbija misliti?
Poslije toliko godina totalitarizma, teško se naviknuti na slobodu. Židovi su
tražili od Mojsija da ih vrati u egipatsko ropstvo, i prigovarali kakva
je to grozna sloboda. Trebalo je 40 godina da se Židovima očisti pamćenje od
Egipta. Prošlo je 25 godina od pada Berlinskog zida. Mislim da je predugo čekati
još 15 godina da se shvati da smo u svijetu liberalne demokracije u kojoj su
pravni sustav, sloboda mišljenja, sloboda tiska/medija i sloboda tržišta
temeljne vrijednosti. Ovdje se i dalje živi kao da je svaka tema borba na život
i smrt. U ovoj državi svi trebaju shvatiti da pravo na vlastito mišljenje i na
vlastito postojanje nije tu da vrijeđa nekoga ili nešto. Jednostavno se trebamo
naviknuti da se svi ne slažu s nama. Svi trebamo težiti da budemo slobodni
individualci, a ne krdo.
U zemlji u kojoj su umovi zatvoreni, kršćani trebaju prednjačiti u otvorenosti,
prihvaćanju drugoga i različitoga. Pa što onda ako druga strana nije takva. Ne
mjerimo se prema ljudima, nego prema živome Bogu.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Za vrijeme godinu dana pisanja na Križu Života, ovaj tekst je imao najviše
reakcija, što preko mreža, što podosta e-mailova.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|