|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 23. 1. 2014.
Ovaj tekst ide tragom vijesti da HDZ razmišlja o tome da stavi Željku
Markić na svoju listu za nadolazeće izbore za Europski parlament. Željka Markić
je negirala takvu mogućnost. Ali u politici je sve moguće.
Nesumnjivo je da je Željka Markić jedna sposobna poslovna žena,
izvanredan komunikator i da je uspjela u onome što većina nevladinih
ljevičarskih organizacija samo i dalje sanja, sakupila je dovoljan broj potpisa
za organizaciju referenduma, pokazala je da su ona i ljudi oko nje izvanredni
organizatori, a progurala je u Ustav Republike Hrvatske željenu formulaciju o
žensko-muškom braku.
U političkom smislu, to je velika pobjeda Željke Markić i daje vjetar u krila
njezine klerikalne pozicije. Ali, kao teolog, po pozivu i zvanju, jako puno
stavljam na povijesno sjećanje. Republika Hrvatska možda ove godine slavi tek
svoj 24. rođendan i slavi tek 23 godine neovisnosti i 22 godine međunarodnog
priznanja, ali Hrvatska kao politički entitet bila je živa puno prije 1990.
Činjenica je da na ovim područjima postoji jedna opsjednutost nultim godinama,
pa smo tako u 20. stoljeću imali inflaciju navedenih nultih godina. Prvo je
došla 1918., pa zatim 1941., 1945., 1990. i 2000. kao novi počeci. Ali moderna
hrvatska politika kreće negdje od 1861. Kada su se iskristalizirale dvije
ličnosti u hrvatskoj politici, dva koncepta. Iza oba koncepta stajala su dva
teologa.
Prvi se zvao Ante Starčević i
danas nosi naziv Oca Domovine. To je bio desni, integralni, ekumenski,
slobodarski i antiklerikalni koncept Hrvatske i hrvatske nacije. Drugi se zvao
Josip Juraj Strossmayer. Bio je đakovački biskup, izvanredni mecena, tako
da iza njega i danas stoje institucije kao HAZU, ali je išao stvarati klerikalni
model jugoslavenske ultrakatoličke nacije, s potporom tadašnje Katoličke crkve,
koja je uz Engleze, sasvim najviše pridonijela stvaranju prve Jugoslavije.
Hrvatska pučka stranka, politička organizacija stvorena 1919. u Kraljevstvu SHS
bila je sastavljena uglavnom od svećenika i klerikalnih intelektualaca, a za
svoga glavnog protivnika je imala Stjepana Radića. Nije za odmet
spomenuti, da su poslije atentata na istoga, dali potporu kralju Aleksandru.
Ako odemo malo bliže u recentniju povijest, svakako treba svratiti do Franje
Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika. Najveći dio svoga života bio je
praktični ateist. Istinski veliki političar, uspjelo mu je ono što je npr.
Josip Broz samo mogao sanjati. Preko Jure Radića, tzv. vatikanskim
sporazumima jednostavno je kupio šutnju Katoličke crkve i maknuo je iz
političke arene, po prvi put nakon 1861. Mnoge vlasti su kroz stoljeće i pol to
priželjkivale, ali jedino je to Tuđman uspio.
Pogledamo li da su Ante Starčević i Stjepan Radić bili veliki vjernici i da su
se svim sredstvima borili protiv klerikalnih opcija, ako pogledamo da je Franjo
Tuđman, prvi hrvatski predsjednik maknuo Katoličku crkvu iz bilo kakvih
političkih računa, onda se stvarno treba postaviti pitanje treba li Tomislav
Karamarko, kao samozvani sljedbenik Franje Tuđmana, ponovno gurnuti
Katoličku crkvu i njene političke sljedbenike u političku arenu? Jerbo vijest s
početka sigurno ima nekakve realne podloge. Nemojmo zaboraviti da se HDZ poziva
na Starčevića (Stranka prava), Radića (HSS) i Hebranga (KPH) kao svoje
izvorište.
Tko bi od ove trojice stavio klerikalnu opciju na svoju listu? Ako pogledamo
politički amanet Katoličke crkve u Hrvatskoj (stvaranje Jugoslavije 1918. i
šutnja za druge polovice devedesetih zbog privatizacije i uništavanje
ekonomije), ima li stvarno u Hrvatskoj mjesta za klerikalnu desnicu?
Ono što fascinira u političkom angažmanu Katoličke crkve u Hrvatskoj je da joj
se navedeni politički angažman i politički dealovi redovno obijaju o glavu.
Stvaranjem prve Jugoslavije, čija je Crkva svakako majka, bio je opći politički
fijasko u svakom pogledu, za narod i za Crkvu. Čuveni ugovori između RH i Svete
Stolice glavni su (protu)argumenti u svakoj javnoj diskusiji u kojoj Crkva
sudjeluje, financijska sigurnost koju hrvatska država omogućuje Crkvi zapravo
joj odmaže u javnom djelovanju.
Kakvi god da bili motivi Željke Markić i njezinih mentora iz Crkve, oni će
sasvim izgledno, kao što dosadašnje iskustvo pokazuje, okrenuti protiv nje. Mala
tajna desnog glasačkog tijela u Hrvata je ta da ono možda i je većinski
katoličko, ali nisu praktični vjernici, te da mu nikada, ni kroz povijest, ni
sada, nije bilo istinski stalo do kršćanskih vrednota, u političkoj areni.
Željka Markić ima puno jaču mobilizacijsku vrijednost za lijevi spektar
političke scene (kao dežurna katolička Baba Roga), nego što može ikada imati za
desni spektar. Zato je ona opasnija po desnu opciju, nego što ikada može biti po
lijevu.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Željka Markić nije ušla u Europarlament, ali i dalje je jaki igrač na sceni
udruga civilnoga društva.
Sve
tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz
obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na
preneseni sadržaj.
| |
|