|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 18. 2. 2014.
Ministar prosvjete možda je najvažnije mjesto u državi. Kada je Stjepan Radić
1925. i 1926. ušao u Pašićevu vladu i probao mijenjati jugoslavenski truli
sustav iznutra, postao je ministar prosvjete.
Prvu stvar koju je napravio, podigao je plaće učiteljima. Barem je tako
tvrdila moja pokojna baka po majci, koja je tada bila u učiteljskoj školi, moj
djed, njezin budući suprug, već je radio kao učitelj, a njezini roditelji bili
su također u učiteljskoj službi.
Stjepan Radić, ostao bi ovako ili onako u dobrom sjećanju moje obitelji,
ali zbog ovoga poteza, ostao je u sjećanju zapisan zlatnim slovima. Naime,
rijetko koja vlast se odnosi prema učiteljima, nastavnicima i profesorima s
poštovanjem.
Ljudi koji imaju kontakt s djecom, ljudi koji uče pisati i čitati mlade duše,
ljudi koji doživotno ostaju u sjećanju svakome čovjeku, kanta su za napucavanje
svake vlasti. Pogotovo onih lijevih. Teror koji su prolazi učitelji poslije
Drugoga svjetskoga rata, najbolje se očituje u rečenici komunističkog Titovog
doglavnika Vladimira Bakarića da osoba koja sluša svoga učitelja jedino
zna što učitelj zna, a ako ga ne slušaju da znaju više od njega, dakle učitelje
ne treba slušati jer eto ograničavaju obzore. Općenito, hrvatska ljevica gaji
neopisivi prijezir spram ičega građanskoga, a obrazovanje je temelj građanskog
mentaliteta.
Naime, ono što se zaboravlja, početkom 20. stoljeća, na području današnje
Hrvatske bilo je funkcionalno pismenih oko 10 do 15 posto. Dakle, veći dio
naroda bio je nepismen. Kroz 20. stoljeće taj broj je rapidno narastao,
zakašnjela modernizacija, pomalo apsurdno, baš pod komunizmom, ipak je
opismenila ovaj nesretni narod. Doduše, ako čitamo internetske rasprave,
pravopis je najveći neprijatelj internetske populacije.
S druge strane, svako poticanje da se jezik donekle koristi prema pravopisnim
normana, biva često proglašeno težim oblikom fašizma, jer eto korištenje
vlastitog jezika najveći je zločin u očima domaćih salonskih ljevičara. Uvijek
pokušavam pisati prema normi, ali naravno, kao i svi, znam pogriješiti i ne
sramim se to priznati. Ali normu treba poštivati.
Jedna od manjih knjiga Staroga zavjeta, ali i vrlo utjecajnih, knjiga je o
proroku Joni. Ima samo četiri poglavlja, ali skoro svako malo dijete zna
da je Jonu progutao veliki zločesti kit. Važnost te kratke knjige je u tome da
Božja milost ne poznaje granice, ali također od Boga se ne može pobjeći.
Koliko god da Jona bježao od Boga i odbijao surađivati s Bogom, Bog je uvijek
jači i Božja volja uvijek pobjeđuje.
Jednako tako, ministar Željko Jovanović može bježati od učitelja,
nastavnika i profesora u svome skupocjenom novom automobilu. Može se praviti
autističan koliko god želi, ali prije ili kasnije, tim nadmenim oličenjem
nemilosrdne bahatosti morat će stati među svoje zaposlenike i morat će objasniti
zašto njima reže prava i prihode, a na sebi nema namjeru štediti. Barem dok ga
ne pritisnu mediji.
Učiteljski poziv jedan od najtežih na svijetu. Danas kada učitelji gube svoju
autonomiju, kada bijesni roditelji misle da njihova djeca moraju imati prosjek
5.0, danas kada se učenici i roditelji učenika fizički obračunavaju s
učiteljicama i učiteljima, danas kada mlade učiteljice i učitelji idu od zamjene
do zamjene i ne mogu naći stalni posao, baš danas postavimo si pitanje što je
važnije, učiteljska sreća ili pravo jednog ministra da rasipa budžetski novac na
luksuzne automobile?
NAKNADNA PAMET (2024.):
Nekim čudom, pred prošle parlamentarne izbore, druga Plenkovićeva vlada,
povećala je plaće učiteljima. Rijedak primjer.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|