|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 4. 3. 2014.
Ulazimo u doba korizme ili četrdesetnice. Ova vjerska priprava ušla je u opću
kulturu, to je spomen na 40 dana koje je Isus Krist proveo u pustinji posteći,
kada je pobijedio đavla koji ga je kušao u trenutku kada je fizički bio
najslabiji. Pustinja je specifično mjesto. Mjesto u kojem se razmišlja, bježi od
svijeta, ali u kojoj vrebaju razne opasnosti. Izraelci su proveli 40 godina u
pustinji formirajući se kao narod.
Današnji Židovi koji žive u Izraelu eksplozivan su spoj različitosti. Ne
računajući Haside koji žive u ovoj državi, ali je ne priznaju iz teoloških
razloga, u Izraelu se može naći svih političkih opcija, od krajnje ljevice do
krajnje desnice. S jedne strane mrzovoljni Hasidi množe se i svađaju sa svima, a
dok s druge strane postoji moćna LGBT zajednica i to usred de facto
konfesionalne države. A preko granice nalaze se arapski susjedi u čijim srcima
stoji nada da će Izrael nestati u krvavoj kupelji.
Hrvati su donekle slični Izraelcima. U Hrvatskoj vlada nejedinstvo regija.
Mnogobrojni hrvatski lokalni govori odaju regionalnu različitost. Politički smo
isto od ekstremne desnice, do ekstremne ljevice. Svi susjedi, osim Mađara,
najradije bi da nestanemo i da nas više nema. Doduše, postoje neke globalne
razlike između Hrvatske i Izraela. Izrael ima moćno gospodarstvo. Hrvatska ga
nema. Izrael mazi i pazi svoje prosvjetare, profesore i liječnike. Hrvatska ih
prezire.
Svakodnevni život Izraelaca svojevrsna je žrtva. Od 1948. u Izraelu, odnosno u
Palestini, ratno je stanje. Neizvjesno je. Ali ti ljudi znaju da nemaju druge
države doli Izraela i tu žrtvu trpe. Mi ovdje u Hrvatskoj smo, po svem sudeći,
izgubili svaku sposobnost da se žrtvujemo za politički cilj. I sam sam pripadnik
vojske nezaposlenih Hrvata, iako non-stop nešto raduckam, daleko sam od stalnog
zaposlenja. Meni isto osobno zvuči tragikomično kada sadašnja garnitura na
vlasti govori o odricanju. Živo me zanima čega bi se to pripadnici moje
generacije i drugih rođenih u osamdesetima trebali odreći? Posla koji nemaju?
Stana ili kuće koje ne posjeduju. Ako su se osamostalili, bi li se možda trebali
odreći silnih rata kredita s kojima se krpaju?
Svi ti ljudi bi trebali imati do sada možda i tri djeteta, ali sretni su oni
koji imaju jedno i mogu ga financijski pokrivati. Oni najsretniji odmaglili su
iz Hrvatske. Dok razni apartčici iz postkomunističkog ešalona primaju
proračunski novac, hrvatska država i hrvatsko društvo odreklo se svoje djece i
svojih unuka rođenih u osamdesetima godinama, istih onih čije je djetinjstvo
prekinuo rat, a sada im se ne dopušta odrasti. Srami se, Hrvatska, mrziš svoju
djecu i unuke.
Da bi se odreklo nečega, prvo treba imati nešto. Hrvati su u posljednjih
nekoliko godina pogubili mnogo toga. Neki su pogubili poslove, novac,
nekretnine. Većina je pogubila svaku nadu. Nama svima treba hitno izlazak iz
pustinje. U ovakvoj maloj državi kakva je naša, politika u mnogome određuje
stanja društva. Nama su potrebni političari s idejama, političari koji će
donijeti konkretne programa kako da se dođe do poslova, kako da običan čovjek
živi dostojanstvenim životom.
Jedino tko se u ovoj situaciji ima nečega odreći to je vlast na čelu sa
Zoranom Milanovićem. Za ovu korizmu svi bi se trebali odreći svojih
ministarskih mjesta, svojih saborskih mjesta i raspisati prijevremene izbore i
napraviti po prvi puta nešto produktivno i korisno od kada su došli na vlast.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Tko bi rekao, ali ratuje se ovih dana u Izraelu i Palestini.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|