POČINJE KORIZMA: Tko se danas u Hrvatskoj spreman ičega odreći?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt
]
 

 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 4. 3. 2014.


Ulazimo u doba korizme ili četrdesetnice. Ova vjerska priprava ušla je u opću kulturu, to je spomen na 40 dana koje je Isus Krist proveo u pustinji posteći, kada je pobijedio đavla koji ga je kušao u trenutku kada je fizički bio najslabiji. Pustinja je specifično mjesto. Mjesto u kojem se razmišlja, bježi od svijeta, ali u kojoj vrebaju razne opasnosti. Izraelci su proveli 40 godina u pustinji formirajući se kao narod.


Današnji Židovi koji žive u Izraelu eksplozivan su spoj različitosti. Ne računajući Haside koji žive u ovoj državi, ali je ne priznaju iz teoloških razloga, u Izraelu se može naći svih političkih opcija, od krajnje ljevice do krajnje desnice. S jedne strane mrzovoljni Hasidi množe se i svađaju sa svima, a dok s druge strane postoji moćna LGBT zajednica i to usred de facto konfesionalne države. A preko granice nalaze se arapski susjedi u čijim srcima stoji nada da će Izrael nestati u krvavoj kupelji.

Hrvati su donekle slični Izraelcima. U Hrvatskoj vlada nejedinstvo regija. Mnogobrojni hrvatski lokalni govori odaju regionalnu različitost. Politički smo isto od ekstremne desnice, do ekstremne ljevice. Svi susjedi, osim Mađara, najradije bi da nestanemo i da nas više nema. Doduše, postoje neke globalne razlike između Hrvatske i Izraela. Izrael ima moćno gospodarstvo. Hrvatska ga nema. Izrael mazi i pazi svoje prosvjetare, profesore i liječnike. Hrvatska ih prezire.

Svakodnevni život Izraelaca svojevrsna je žrtva. Od 1948. u Izraelu, odnosno u Palestini, ratno je stanje. Neizvjesno je. Ali ti ljudi znaju da nemaju druge države doli Izraela i tu žrtvu trpe. Mi ovdje u Hrvatskoj smo, po svem sudeći, izgubili svaku sposobnost da se žrtvujemo za politički cilj. I sam sam pripadnik vojske nezaposlenih Hrvata, iako non-stop nešto raduckam, daleko sam od stalnog zaposlenja. Meni isto osobno zvuči tragikomično kada sadašnja garnitura na vlasti govori o odricanju. Živo me zanima čega bi se to pripadnici moje generacije i drugih rođenih u osamdesetima trebali odreći? Posla koji nemaju? Stana ili kuće koje ne posjeduju. Ako su se osamostalili, bi li se možda trebali odreći silnih rata kredita s kojima se krpaju?

Svi ti ljudi bi trebali imati do sada možda i tri djeteta, ali sretni su oni koji imaju jedno i mogu ga financijski pokrivati. Oni najsretniji odmaglili su iz Hrvatske. Dok razni apartčici iz postkomunističkog ešalona primaju proračunski novac, hrvatska država i hrvatsko društvo odreklo se svoje djece i svojih unuka rođenih u osamdesetima godinama, istih onih čije je djetinjstvo prekinuo rat, a sada im se ne dopušta odrasti. Srami se, Hrvatska, mrziš svoju djecu i unuke.

Da bi se odreklo nečega, prvo treba imati nešto. Hrvati su u posljednjih nekoliko godina pogubili mnogo toga. Neki su pogubili poslove, novac, nekretnine. Većina je pogubila svaku nadu. Nama svima treba hitno izlazak iz pustinje. U ovakvoj maloj državi kakva je naša, politika u mnogome određuje stanja društva. Nama su potrebni političari s idejama, političari koji će donijeti konkretne programa kako da se dođe do poslova, kako da običan čovjek živi dostojanstvenim životom.

Jedino tko se u ovoj situaciji ima nečega odreći to je vlast na čelu sa Zoranom Milanovićem. Za ovu korizmu svi bi se trebali odreći svojih ministarskih mjesta, svojih saborskih mjesta i raspisati prijevremene izbore i napraviti po prvi puta nešto produktivno i korisno od kada su došli na vlast.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Tko bi rekao, ali ratuje se ovih dana u Izraelu i Palestini.



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.

 

 

 

 

 

Povratak na početnu stranicu

Copyright: Mislav Miholek, 2018.-26.