|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 12. 3. 2014.
Ovaj vikend u Dublinu zbivao se kongres europskih pučana. Najzanimljivi
govornik bio je Bono Vox, pjevač U2-a, odličan glazbenik, ali i samozvani prorok
i frajer koji obožava prčkati po političkom životu. Za sada, izgleda da je
govorio pravi Bono, a ne onaj s kojim se slikao Vuk Jeremić.
Za domaće prilike, najvažnija je bila fotografija Tomislava
Karamarka s Vitalijem Kličkom. Također, 17. ožujka slavi se sveti
Patrik, svetac-zaštitnik Irske i Iraca. Zagrebački klubovi imaju prigodne
programe i trljaju ruke. Svirat će se puno dobre muzike, popit će se puno piva i
svi će biti veseli. Barem dok glazba svira.
U Hrvatskoj postoji kult Iraca i kult Škota. Priznajem, i sam sam sklon tim
narodima i njihovima zemljama. Zasigurno, jedan od najdražih bandova su mi The
Pogues. Koji vrlo dobro očitavaju problem Irske. Naime, riječ je većinom o
engleskim Ircima, dakle ljudima koji nikad nisu živjeli u Irskoj, osim pokojnog
Philipa Chevrona i još živućeg Terryja Woodsa. Poetika neuništivog
Shanea MacGowana ocrtava tipične irske preokupacije kao što su prijezir
spram Engleza, siromaštvo, pretjerana ljubav prema pivi, ljubavni jadi,
opčinjenost Amerikom (sasvim iskreno priznajem, jednako sam i ja udivljen
istom), konstantnom nostalgijom za Irskom i irskim načinom života, jedan
melankolični miks jakih emocija.
Tu se mogu i Hrvati negdje naći. Jer ako što dobro Hrvati razumiju, onda su to
jake i pretjerane emocije. Tijekom povijesti bili smo jednako siromašni, pod
stranom okupacijom, skloni kapljici i s jednako masovnom emigracijom. Doduše, za
Irce svi znaju. Za Hrvate se sad već zna, ali nisu se brendirali kao Irci. Ili
Škoti. I nekako su Ircima oprostili IRA-u, nekako su se pomaknuli od imagea
krumpiraša i uvijek se sve svodi na zemlju dobre muzike, piva i zelenih livada.
S druge strane, kulturne veze sa Škotima ipak su jače. Prošlog lipnja, škotski
nogometni navijači pohodili su spomenik Matije Gubca kojeg su krstili
hrvatskim Williamom Wallaceom. Očito je da moramo dovesti Mela Gibsona u
Hrvatsku i dati mu novce da snimi nekakav film o Zrinskim i Frankopanima ili o
nekakvom nacionalnom junaku. Inače, jedna od zaboravljenih činjenica je da se je
u devedesetima John Malkovich nudio da snima nešto na povijesne teme. Nije mu
nitko pružio priliku.
Pred deset godina, drag mi je
prijatelj poklonio knjigu Povijest Irske (T.W. Moody; F.X. Martin). Dok
sam je čitao uvijek mi je prolazila jedna misao kroz glavu i uvijek sam se pitao
hoće li ikada netko, nekakav mladi Irac, prije spavanja uzeti u ruke i čitati
kakvu Povijest Hrvatske i razmišljati o našim srećama i nesrećama. Irska
povijest je nesretna povijest. Puna je unutarnjih sukoba, engleskog lopovluka,
siromaštva i jada. Više Iraca ima u SAD-u nego u Irskoj.
Recentno, Irsku su napale dvije nesreće, prva je počela 2008. kada je irsko
gospodarstvo, točnije bankarski sustav skrahirao i Irska se dan danas izvlači iz
toga kraha. Drugi su pedofilski skandali koji potresaju irske biskupije, ali su
povezani također i sa širokim problemom vođenja sirotišta i domova za mladež
koji su se nalazili u rukama sadističkih časnih sestara, koje su pak imale
pretjeranu sklonost tjelesnom kažnjavanju štićenica i štićenika. Katoličanstvo
je važno za irski identitet unutar Republike Irske, a irska RKC nalazi se u
najvećoj krizi u svojoj povijesti.
Kao što smo vidjeli, u Irskoj nikada ne cvatu ruže. Štoviše, Ircima nikada nije
bilo lako. To što smo udivljeni Ircima i irskom kulturom govori puno o nama. Ali
ruku na srce, Hrvati bi trebali naći neki sretniji i uspješniji narod u koga bi
se mogli ugledati.
Kakav nam je uopće izbor?
U kategoriji u kategoriji zemalja koje imaju oko 5 milijuna stanovnika, uz
Republiku Irsku ističe se Slovačka koja dijeli povijesno iskustvo s Hrvatskom.
Slovaci su vrlo slični Hrvatima i muče ih slične brige. S druge strane imamo tri
skandinavske države Norvešku, Finsku i Dansku. Norveška je bila sirotinjska
država, koja se digla na nafti. Finska je pak poznata po Nokiji, kojoj u
posljednje vrijeme ne cvatu ruže, ali tijekom povijesti također se bola s
rogatima. Ostaju nam Danci koji dijele s Hrvatima strast za rukometom. Zapravo,
nije se tako loše ugledati na Dance, jer imaju stabilnu ekonomiju, društvo u
kojem nema prevelikih socijalnih razlika, unutar EU odbili su primiti euro i
imaju i dalje svoju krunu. Ali teško se poistovjetiti s Dancima. Kada Irci imaju
tako bolju glazbu i budimo realni, nekako je ljepše gledati irsku
kinematografiju koja tako često progovora o Irskom građanskom ratu (1922-23.), a
mi Hrvati nešto znamo o građanskim ratovima, nego pak gledati nekakve hladne
skandinavske detektive koji rješavaju nekakvo dosadno ubojstvo usred leda.
Ono što sve nas "male narode" drži, bilo Irce, Slovake, Norvežane, Fince, Dance
ili Hrvate želja je za boljim životom. Trebamo se ugledati u skandinavsku
radišnost i poštenje, treba se ugledati u irsku i slovačku žilavost, ali
prvenstveno trebamo se ugledati, barem jednom, i u vlastite mogućnosti, jer naša
kultura nije ništa manje bogata nego irska. Sve što mogu ostali, trebamo i mi
sami. Pa da jednom doživimo da neki stranac kaže kako bi htio da njegova zemlja
bude sretna i prosperitetna kao što je to Hrvatska. I u to ime dignimo kakvu
kriglu crnog piva!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Shane je umro, puno je ljudi otišlo u Irsku, puno njih se vratilo. Irska nije
baš tako ugodna kako je propaganda tvrdila.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|