|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 18. 3. 2014.
U Hrvatskoj politici, kada ponestane snage i ozbiljnosti, odmah se prebacuje
u Drugi svjetski rat. Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bio je pakleno razdoblje u
kojem se ubijalo kako se stiglo. Hrvatska se našla u vrtlogu dvije velike
totalitarne sile, naci-fašističke i komunističke, s lokalnim ispostavama u
obliku ustaša i komunista, te s dosta lokalne nadogradnje u obliku
srpsko-hrvatskog sukoba i raznih lokalnih netrpeljivosti.
I u ustaše, i u partizane, prvo su poletili patološki likovi skloni sadizmu, a
tek onda oni koje su jedna ili druga strana oštetila ubijajući susjede ili
članove obitelji. U Istri ili Dalmaciji samorazumljivo je bilo otići u
partizane, dok npr. u Lici i Hercegovini pak u ustaše. Obje strane imale su
posebne postrojbe koje su ubijale i sijale strah u kostima. Ono što je
najbolnije, nisu uopće shvaćali da jedni to čine za račun Hitlera, drugi
za račun Staljina.
Kada se ovako postavi stvari, onda se shvaća sva tragika Drugoga svjetskog rata
u Hrvatskoj. Da apsurd bude veći, većina Hrvata bila je u Domobranstvu, jedinoj
vojsci u Europi toga doba koja nije činila masovne zločine. Sve u svemu, u
politici suvremene Hrvatske ne bi trebalo biti mjesta ni za ustaše, ni za
komuniste.
Dvije najveće stranke u Hrvatskoj, SDP i HDZ osnovali su (bivši) komunisti.
Franjo Tuđman prvi je hrvatski predsjednik i povijest će ga pamtiti kao
takvoga, ali čovjek je ipak bio komunist u formativnim godinama. Bliski
Tuđmanovi suradnici Joža Manolić i Josip Boljkovac pripadali su
sigurnosnim strukturama komunističke Jugoslavije. Zapravo, ruku na srce, u
bivšem socijalističkom sustavu, svatko tko je htio napredovati i osigurati si
bolje mjesto u društvu, otišao je u Savez komunista. Jedino tko nije bio u SKH,
bili su preživjeli pripadnici OS NDH i praktični vjernici. Svi ostali, u potrazi
za boljim životom pojurili su u Partiju. Recept je bio jednostavan. Crvena
knjižica značila je dobru egzistenciju, mogućnost korupcije, prednost ispred
nepartijaca i mogućnost badavađenja na poslu.
Ovakav model političkog djelovanja preslikan je na SDP i HDZ. Primarna zadaća
ovih stranaka zaposlenje je njihovih članova, članova njihovih obitelji i onih
ljudi koji donose korist tim strankama. Jedini je problem što ovo nije
socijalizam, nego kapitalizam u kojem je takav model neodrživ. A kako je
neodrživ, onda obje stranke potiču priče o partizansko-ustaškom sukobu, a samo
to i mogu ponuditi jer su zapravo, kao i SKH, ispražnjene od ideologije i
praktičnog znanja. S druge strane, svi naši politički kadrovi bili su u SKH ili
oko njega.
Nikica Gabrić jedan je od tih kadrova SKH. I sad dolazimo do tipičnog
hrvatskog apsurda. Zoran Milanović koji nikada nije bio u SKH, ponaša se
kao tipičan funkcioner SKH s kraja sedamdesetih. Kriza pršti, nema pojma ni o
čemu, ali je uvjeren u svoje floskule i ne dopušta nikome da ga nadvisi u
vlastitoj pameti. S druge strane, Gabrić, koji je krajem osamdesetih bio na čelu
socijalističke omladine, postao je u kapitalizmu uspješni poduzetnik i pokušava
oživiti politički spektar centra u Hrvatskoj, gura svoj Nacionalni forum na
poziciju centra, uzdiže posrnuli HSLS i pokušava dati alternativu SDP-HDZovskom
dvojcu bez kormilara. Ako je vjerovati subotnjem Večernjaku, Nikica Gabrić
pokušava pridobiti Jadranku Kosor za svoju stvar.
Prvo što se mora reći za Jadranku Kosor, bez pardona, da ta žena ima više muda
nego većina hrvatskih muških političara. Koliko je Sanader bio samoljubiv
i nije doživljavao nikoga osim sebe, govori činjenica da je mislio da će moći
manipulirati iz pozadine s Jadrankom Kosor. Rijetko koja osoba bila je toliko
sustavno izrugivana od strane medija u svojoj političkoj karijeri. Ali ona je
zasigurno naš najbolji premijer iza Nikice Valentića koji je napravio
čudo za rata. Za vrijeme Jadranke Kosor pokrenula se jaka kampanja protiv
korupcije koja je omogućila da se i Ivo Sanader nađe na sudu. Gospodarstvo je
bilo u puno boljem stanju nego danas. Diplomacija je također bolje djelovala i
jednostavno žena je znala posao, iako je imala svezane ruke i ekipu koju nije
odabrala.
Za nagradu što je dvije godine plivala u prljavoj vodi kroz najgori mulj,
vlastita stranka izbacila ju je iz svojih redova i odrekla je se. To je žena
koja je stajala uz branitelje, a podupire LGBT prava. Očito je da Jadranka Kosor
nešto zna i ima stav. I zato bi bila šteta da ode iz hrvatske politike, jer ona
je zapravo pravi političar centra, osoba sklona kompromisu i dijalogu. A dijalog
je baza politike centra.
Kada ljevica (SDP) i desnica (HDZ) u gospodarskom smislu ne rade ništa i samo se
svađaju oko ideoloških tema, to je znak da nešto duboko ne štima u hrvatskom
društvu. U ovakvoj situaciji, kada ekonomija propada, svaka politička opcija
koja progovara o ekonomiji i koja gura ideološke sukobe u stranu, dobra je
došla. Ne samo zbog higijene hrvatskog društva, nego zato da netko prisili i SDP
i HDZ da se okrenu stvarnom životu i stvarnim problemima koje muče hrvatskog
građana. A ispred svega to je potreba da se pošteno zaradi plaća i da se živi
kao čovjek. A da se ne upiše u političku stranku.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Zanimljivo da ispada da Zoran Milanović je bio u SKJ, Jadranka Kosor je skrenula
totalno u lijevo, Joža Manolić i Nikica Valentić nisu više među živima.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|