|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 25. 3. 2014.
Kao vrtićko dijete, krajem osamdesetih, na radio-valovima izrazito sam volio
tri pjesme. Prva je "Korak od sna" Prljavog kazališta (1983.), druga je "Pelud i
svila" Meri Cetinić (1988.), a treća je "Nada" Gabi Novak (1985.). Ne mogu
opisati koliko sam ozbiljno shvaćao stihove Arsena Dedića iz treće skladbe.
Cijela pjesma mi je bila kao roman, muzika pokojnog Đorđa Novkovića i
danas me uvijek vrati u djetinjstvo, jedna svečana i ozbiljna atmosfera,
jednostavno, iako dijete, dobro sam shvaćao o čemu pjeva Gabi Novak. Nada
je nešto temeljno ljudsko. Kršćanstvo barata s nadom vrlo često, sveti Pavao
imenuje da su tri temeljne kršćanske kreposti vjera, nada i ljubav. Za svakog
kršćanina taj trolist je recept dobroga života. Ali nada nije važna samo
vjernicima, dovoljno se sjetiti Ernsta Blocha.
Da nastavimo u stihovima, u Hrvatskoj vlada virus apatije. Ovdje postoji
nepodnošljiva atmosfera beznađa. Generacije mojih predaka su često zbog
političkog bunta završavale po raznim zatvorima zbog preduge jezičine (koju sam
i ja nažalost baštinio), ali uvijek su imali posla. Možda ih je taj posao nosio
daleko od rodnih mjesta, ali do tridesete godine svi su imali stalno radno
mjesto, zasnovanu obitelj i više-manje su znali kamo idu. Gledam svoju
generaciju, dosta je ljudi, primjerice, otišlo u Kanadu. Dobar dio je razasut
Europom, dok svako toliko netko objavi da diže sidro i bježi van. Većina bi vrlo
rado otišla van, samo nisu u mogućnosti.
Kad je Hrvatska krenula u samostalnost, govorilo se da kada ćemo imati vlastitu
državu više nećemo morati raditi. Primjerice, u Njemačkoj. Čuveno jugoslavensko
gospodarsko "čudo" je svoju nezaposlenost riješilo tako da je sredinom
šezdesetih širom otvorilo granice. Socijalistički raj u kojem je do samoga kraja
vladala nezaposlenost, ali barem su fakultetski obrazovane osobe lakše dolazile
do posla. Danas je fakultet veliki minus kada se traži posao. Ono što je
tragedija suvremene hrvatske države, da prije, kada Hrvatska nije bila
samostalna, ljudi nisu htjeli ići van, nego su jednostavno morali. Ove 2014., ne
samo da se opet mora ići van, nego mlade generacije to i žele. Dobili smo
državu, a nestat ćemo ubrzo kao narod.
Priznajem, kao djetetu don Anto Baković mi je bio vrlo zabavan i mislim
da ga baš nitko tada nije pretjerano shvaćao. Bili smo još u euforiji stvaranja
države. Ali Hrvatska i domicilni Hrvati po prvi put se nalaze u situaciji da se
rađa sve manje djece i da sve više mladih, i to primarno obrazovanih ljudi,
jednostavno bježi van. Koliko god da ljudi kao akademkinja Alica Wertheimer-Baletić,
prof. Anđelko Akrap i prof. Stjepan Šterc godinama govore da smo
ušli u demografsko crnilo i da se nešto mora promijeniti, izgleda da to nikoga
ne zanima. Nas neće biti i to je isključivo naša krivnja. Ovo zvuči jezovito,
ali to je tako. Nikakva "belosvetska zavera", nikakav vanjski neprijatelj, nego
hrvatska inertnost. Mi smo na kraju puta.
Da bi Hrvatska krenula u demografsku obnovu potreban je gospodarski rast, tako
da bi se imale sa čime financirati konkretne demografske mjere. Stručnjaka tu ne
manjka. Ali hrvatsko gospodarstvo dolaskom Zorana Milanovića na vlast sustavno
propada. Kao papagaji, svi razumni mediji to pišu. Slušamo to na radiju, gledamo
to na televiziji, čitamo to u novinama i na internetskim portalima. Ljudi su
izgubili neku temeljnu radost. Manje se smiju, manju su radosni. Jedino se
roditelji i dalje raduju svojoj djeci. Ali djece je sve manje.
No ono što je puno gore od gospodarskog kraha, krah je nade. Zoran Milanović
je zavio Hrvatsku u crne misli. Premijer Hrvatske nije u stanju pokrenuti
nikoga. Milanović donosi razdor, donosi apatiju, doslovce propovijeda beznađe.
Ako evanđelje doslovce znači dobra, radosna vijest, onda je Milanović suprotnost
tome, on širi loše, tmurne vijesti. Ali ono što je najgore, on zaista ne shvaća
kakav ima učinak na hrvatsko društvo. Ne shvaća kakav je destruktivac.
Da bi se nešto promijenilo na bolje, potrebna je nada. Zoranu Milanoviću nada ne
treba. Hrvatskoj nada treba više od ičega. Tko će još dvije godine izdržati u
ovome beznađu? Nama ne treba revolucija, nama ne treba ulica, nama ne treba
nasilje. Jedini tko može maknuti Milanovića jesu članovi SDP-a i to demokratskim
putem jer je sasvim očito da se sam ne želi maknuti. Ako ne ode demokratski,
samo Bog zna što će još lošega zadesiti ovu nesretnu zemlju. U svakom slučaju,
nama treba nada da bi bolje živjeli, da bi bili bolji i da bi nešto ostavili
ovima koji dolaze iza nas.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Demografska situacija i dalje je u bunaru.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|