|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 4. 4. 2014.
Desne ideologije i struje uvijek se vole pozivati na prošlost. Ako pogledamo
političku prošlost onoga što se od 1861. percipira desnima, tu su primarno
Starčević i Kvaternik. O kojima je najviše pisala pokojna Mirjana Gross, čija su
djela u integralnom obliku objavljena i ima pregršt svjedočanstva o pravaškim
idealima, načinu života i njihovoj bazi.
Pravaštvo je čudesni spoj nacionalizma i liberalizma, pravaši su bili građanski
nastrojeni bludnici, ludo zaljubljeni u Hrvatsku s dubokim prijezirom spram
tadašnjeg lažnog morala personificiranog u djelovanju i postupanju Josipa
Jurja Strossmayera. Hrvatska je tada bila u kljovama Austrije i Katoličke
crkve, a Starčević i njegova politička djeca su gledali na Zapad, gledali
su u Francusku i njezinu republikansku, građansku kulturu. Oni su bili pojedinci
koji su prkosili tadašnjim društvenim normama.
A njihovu stranačko-glasačku bazu s prijezirom opisuje Josip Horvat u
svojim memoarima (Živjeti u Hrvatskoj: 1900.-1941.", Zagreb,
1984.) kao sloj srednjeg i sitnog građanstva iz kajkavskih gradova koje
danonoćno rinta (self-made ljudi), a vikendom ide u klet i veseli se životu. Ti
obrtnici, mali i srednji poduzetnici, učitelji i mladi intelektualci su od 1918.
sustavno uništavani u Hrvatskoj. Oni su duša hrvatskog naroda i kada njih
nestane, nestat će i istinskog hrvatskog identiteta.
Sljedeći je u nizu, navodnih desničara, Stjepan Radić. Koji po nekim
svojim intimnim pogledima uopće nije bio desničar. Ako je Ante Starčević gledao
prema Francuskoj, Radić je bio romantični panslavist. Sanjao je nekakvu
panpodunavsku slavensku konfederaciju, u kojoj bi seljaci bili svoj na svome.
Naime, pravaštvo je imala uporišta u gradovima. HSS do 1929. nikada nije uspio
ući u pravaške gradove kao što su npr. bili Zagreb, Koprivnica ili Varaždin.
Radić, jednako ludi vjernik kao i Starčević, jednako se nije podnosio s
katoličkom hijerarhijom. Na neke nacionalističke pozicije došao je tek u
Jugoslaviji, kada je hrvatski seljak okusio pravdu srpsko-jugoslavenskog
žandara, a hrvatske krajeve u Jugoslaviji zapljusnuo je jaki val
karađorđevićevske korupcije. Jednostavno, Beograd je stjerao Radića na desnu
poziciju koja ga je u konačnici koštala života. Ono što je najveća zasluga
Radića je da je omasovio političko djelovanje, od politike je napravio nešto što
bi svakoga trebalo zanimati.
Svim onima koji se pak pozivaju na Antu Pavelića na desnom spektru,
poručujem neka duboko pogledaju u sebe i zapitaju se zašto bi se trebalo
pozivati na ratnog zločinca koji je otvorio niz koncentracijskih logora i ubijao
vlastite građane na osnovi njihove nacionalnosti, vjere, političkog obzora ili
samo zato što je mogao. Da je dao ubiti jednog čovjeka, bilo bi previše. Svaki
onaj tko se poziva na Pavelića i npr. pritom tvrdi da je Hrvat i npr. katolik
mrzi Hrvatsku, mrzi Boga, mrzi svoje bližnje i sin je tame. Pavelić je najgore
što je moglo Hrvatsku zadesiti.
U Jugoslaviji na desnom spektru od 1966. do 1971., kada je Tito zabunom
pripustio dašak slobode u dotičnu tvorevinu, djelovali su Matica hrvatska i
studentski sveučilišni pokret. Naivno povjerujući da je ono što piše u Ustavu
SFRJ iz 1963. istina, pogotovo nakon pada Rankovića, starci iz Matice i
mladci sa Sveučilišta, uz povoljne vjetrove iz SKH u obliku Savke i
Mike, krenuli su stvarati nekakvu Hrvatsku unutar Jugoslavije. Svoje blesavo
poštenje i naivnu vjeru u sustav, platili su 1972. zatvorima, progonima,
otkazima i emigracijom. Još jedna generacija mučenika.
Kada se pogleda sva tragika svega opisanog, nije ni čudno da je Franjo Tuđman
(intimno također ljevičar, jer seljaštvo je zapravo revolucionarno, još od
Thomasa Müntzera i Matije Gupca) u hrvatskom osamostaljivanju vukao
dosta pragmatičnih poteza koji su daleko od prakse Starčevića, Radića i
nesretnih proljećara. Titov general je odlučio da se ne reprezira 1972. Doduše,
Tuđmana će povijesti pamtiti kao čovjeka koji je osamostalio SRH u RH i
zaboravit će na njegove mane (neshvaćanje funkcioniranje demokratskog sustava,
mutna privatizacija, nekažnjavanje udbaša i sličnih). Također, Tuđmanu se ne
može prigovoriti da nije imao viziju. Štoviše, što si je zacrtao, proveo je u
djelo.
A što je danas desnica u Hrvatskoj? Koje to zamisli ima? Za što se zalaže?
Povratak u 1990.? Građanski rat? Raslojavanje po pitanjima tko s kim dijeli
postelju? Zanimljivo, vladajuća garnitura isto jaše na svim tim glupim temama.
Mora se reći da je 2014., usred najteže gospodarske krize, jahati na
kvazideološkim temama prvoklasni kukavičluk. Eugen Kvaternik je među
ostalim bio ekonomist. Radićev pokret je na ekonomskim osnovama tražio da se
seljacima osigura bolji život. Hrvatsko proljeće kao glavnu temu imalo je
ekonomske odnose SRH i SFRJ, dakle pitanje deviza, preraspodjele financija i
ekonomske odnose u federaciji. Ako je što odlikovalo hrvatsku desnu misao od
1861. do 1972. bilo je pitanje ekonomije i boljeg života prosječnog građanina.
Današnja hrvatska desnica šuti o ekonomiji i zato se ne može nazivati desnicom.
Što je to točno, samo će Bog znati. Ali desno nije.
NAKNADNA PAMET (2024.):
I dalje je na hrvatskoj desnici kaos u svakome pogledu - postojan!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|