|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 29. 4. 2014.
Angelo Giuseppe Roncalli rođen je davne 1881. u okolici Bergama. Potomak
zemljoradničke obitelji, doduše plemićkog podrijetla. Govoreći o svome ocu,
rekao je da Talijane uništavaju tri strasti: žene, kocka i zemljoradnja, te da
se njegov otac odlučio za onu najdosadniju. Bio je vješti diplomat, poznat po
svome umijeću kozerstva. Kao papinski nuncij u Francuskoj (1944.-1953.) bio je
popularan u društvenom životu glavnoga grada Pariza, o čemu postoji cijeli niz
anegdota.
Općenito, rijetko o kojemu papi ima toliko anegdota kao o Ivanu XXIII.
Družio se podosta s nevjernicima i ljevičarima, tako da se francuska klerikalna
desnica nebrojeno puta tužila papi Piji XII. da ga povuče iz Francuske,
jer iz njihove perspektive bilo je nezamislivo da predstavnik Svete Stolice ima
bilo kakvih kontakata s nevjernicima.
Od 1953. bio je patrijarh Venecije i iste godine postao je kardinal. Kada je
1958. umro Pio XII., izabran je za papu kao nekakvo privremeno rješenje, kao
papa koji je star i koji neće prčkati puno po Vatikanu i sve će ostaviti kako je
bilo.
Doduše, kardinali su se prevarili. Kao čovjek iz naroda, kao čovjek koji je vrlo
dobro poznavao svijet (služio je kao diplomat u Bugarskoj i Turskoj), shvaćao je
da se Katolička crkva nalazi u stanju "biti ili ne biti". Vatikanska kurijalna
birokracija i dan danas odbija gledati preko vatikanskih zidina. Na pitanje
novinara koliko ljudi radi u Vatikanu, Ivan XXIII. smireno je odgovorio da radi
negdje oko polovice.
Vatikanska birokracija zatvorena je, novači se stoljećima iz istih plemićkih
obitelji i ako ste gledali englesku seriju "Da ministre/premijeru", ponaša se na
isti način kao Sir Humphrey Appleby (guglajte, ako ne znate o čemu
se radi). Već 1959. najavio je Drugi vatikanski koncil (1962.-65.), koji
će značajno promijeniti lice Katoličke crkve, napraviti liturgijsku reformu
(primarno vraćanje narodnom jeziku), demokratizirati upravljanje na lokalnoj
razini i otvoriti Katoličku crkvu prema svijetu. Crkva prije Ivana XXIII.
ponašala se kao uvrijeđena ostarjela primadona koja se povukla u samoizolaciju
ponašajući se u 20. stoljeću kao da su na snazi odnosi iz sredine 16. stoljeća.
Ono što je veličina Ivana XXIII. njegova je odlučnost da natjera sebičnu,
nesposobnu i slijepu kurijalnu birokraciju da prihvati da je Katolička crkva
globalna pojava koja nije ograničena na grad Rim. Inzistiranje na dijalogu sa
svim i svakim, dovelo je primjerice do toga da je glavar Ukrajinske
(grko)katoličke Crkve, Josif Slipij, veliki nadbiskup Lviva konačno 1963.
pušten iz sovjetskog zatočeništva u kojem je boravio od 1945. Inzistirao je na
dijalogu s Jugoslavijom, iako je odbijao popustiti u mnogim stvarima.
Njegov nasljednik Pavao VI. bit će neobično popustljiv prema Josipu
Brozu Titu, ali to je za neki drugi članak. Dobri papa Ivan neće doživjeti
kraj koncila, već umire u lipnju 1963. od raka, za koje je zasigurno ponajviše
zaslužna kruta vatikanska birokracija koja mu je podmetala klipove na svakome
koraku.
Najveći uspjeh Ivana XXIII. je u tome što je pokrenuo okoštali birokratski
sustav da se približi malom čovjeku. Hrvatska se nalazi u vrlo sličnoj poziciji.
Hrvatska država i društvo su taoci neefikasne javne uprave. Javna uprava je
potrebna svakoj državi i vjerujem da mnogi državni činovci odlično rade posao. U
njima nije problem, nego je problem u onima nesposobnima koji ne rade ništa i
koji srozavaju ugled navedene javne uprave.
Kao što se Katolička crkva otvorila svijetu i čovjeku, tako se hrvatska država
treba otvoriti prema prosječnom hrvatskom građaninu. Ministar Linić diže
poreze da bi nahranio birokraciju. Ispada da je borba za hrvatsku državu bila
isključivo borba za hrvatsku birokraciju. Hrvatskoj je prijeko potreban
političar s vizijom, političar koji nije sveznalica, nego je u stanju okupiti
tim.
U doba mogućeg nuklearnog holokausta, Ivan XXIII. dizao je nadu. Koliko god
primjerice premijer Milanović tvrdio da njegov posao nije širiti nadu,
nada je i dalje važan pojam u politici. Dakle, trebamo se nadati da će Hrvatska
dobiti političara i vizionara kao što je bio dobri papa i sada svetac, Ivan
XXIII.
NAKNADNA PAMET (2024.):
I dalje jedan od najvećih ljudi dvadesetoga stoljeća!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|