|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 16. 7. 2014.
Europa, ona
političkih elita, poslije Drugoga svjetskoga rata poziva se uvijek na mir i voli
se hvaliti time da nije bilo ratnih sukoba na tlu Europe, izuzevši sukobe
"povampirenih balkanskih plemena" (ili nekakav sličan naziv iz engleske škole
najnižeg novinarstva). Doduše, to je daleko od istine jer Rusi su sustavno kroz
cijelu drugu polovicu 20. stoljeća izvodili operacije protiv svojih "saveznika"
i "prijatelja".
Prva mirna pobuna
protiv komunizma dogodila se 1953. u Istočnoj Njemačkoj koju je ugušila Crvena
Armija. Mađarska se 1956. digla na noge i oružjem se probala iskobeljati iz
sovjetskog lagera, ali gusjenice sovjetskih tenkova pogazile su i nju. Česi i
Slovaci okusili su ruski čelik 1968. nakon što su slijepo povjerovali da je ono,
što piše u programu KP Čehoslovačke, istina. Poljska je bila više puta u buni,
prvo u Poznanu 1956., pa 1970. i Solidarnost početkom osamdesetih, ali sve su to
rješavali domaći poljski komunisti u nevjerojatnom strahu od već spomenutih
ruskih gusjenica.
Tito je sasjekao liberalna gibanja u Hrvatskoj i Sloveniji 1972. također
potaknut ruskim gusjenicama, JNA je izvodila čuveni manevar "Sloboda 1971." kako
bi pokazala da je navodno u stanju braniti se od Rusa, ali primarno da pokaže
Hrvatima što ih čeka. Nakon 20 godina se pokazalo da je moćna JNA jedino moćna u
razaranju civilnih ciljeva i klanju zarobljenih vojnika i civila iz bolnica.
Ruska vojna škola. Doduše, ni na Zapadu nije baš bilo mirno. Irska republikanska
armija je cijelo vrijeme vodila rat s engleskom vojskom koja okupira sjever
Irske. A ni u Baskiji nije mirno, doduše to nisu frontalni sukobi, već ih
smatraju terorizmom.
Za vrijeme pada komunizma, ratovi oko Rusije nastavili su se. Rusi su od 1992.
do 1993. zauzeli dio Moldave (tzv. Pridnjestrovska Moldavska Republika ili
jednostavnije kazano RAO Krajina) te dijelove Gruzije (Abhazija i Južna Osetija).
Gruzija je u ljeto 2008. probala vojnim putem vratiti ove dvije odmetnute
pokrajine, gruzijskoj vojsci je dobro krenulo, ali Rusija je poslala svoju
vojsku i uspostavila svoje baze i to je de facto sad Rusija. Rusi su ratovali na
svome teritoriju sa Čečenima od 1994. do 2000. (s prekidom od 1996. do 1999.),
ali do 2009. još je djelovala čečenska gerila. U raspadu SSSR-a, Armenci su
ratovali s Azerbajdžanom, te osvojili pokrajinu koja se naziva Republika Gorski
Karabah u kojoj žive većinom Armenci.
Ruska vojna sila je moćna. Izvanredna tehnika, nepresušan izvor ljudstva, ključ
su uspjeha. Rusi su polomili zube samo na Afganistanu i jednom u Čečeniji.
Inače, uvijek pobjeđuju, jer biraju pozorno svoje ciljeve. Neprijatelj je
brojčano manji i nalazi se u nekakvoj nevolji. Primjer osvajanja Krima u
Ukrajini to najbolje pokazuje. U Ukrajini je srušen korumpirani predsjednik
Janukovič u veljači. Trenutni predsjednik Petro Porošenko službeno je
postao predsjednik 7. lipnja.
U tome razdoblju Ukrajina je bila poprilično destabilizirana. Predsjednik
Ukrajine je vrhovni zapovjednik oružanih snaga i de facto vodi vojsku. Spomenuti
Janukovič je uglavnom uništavao zapovjedni lanac i postavljao nesposobne
generale na čelna mjesta, pa ukrajinska vojska i nije bila sposobna obraniti se
na Krimu od ruskih komandosa, nego su se radije mirno predavali. Vojska bez jake
ličnosti na čelu, jednostavna je bila bezglava. Privremeni predsjednik
Oleksandr Turčinov nije imao toliko autoriteta, koliko ima gospodarski
moćnik Porošenko. Do kraja ožujka Rusi su ukorporirali Krim u svoj državnopravni
poredak.
Po već viđenom scenariju iz Moldave, Ukrajine i Krima, ali i dobrom poznatom
hrvatskoj i BiH javnosti, na istoku Ukrajine dvije rusofilne pokrajine Donjeck i
Lugansk proglasile su se u travnju kao zasebne narodne republike, izvele
"narodne" referendume (opet nešto poznato iz Domovinskog rata) i u svibnju se
ujedinile u jednu konfederalnu tvorbu koja traži pripojenje s Rusijom.
Kako smo spomenuli, privremeni predsjednik Turčinov možda nema toliko autoriteta
kao Porošenko, ali je već od travnja započeo je s ofenzivnim djelovanjima prema
ruskim i rusofilnim pobunjenicima na istoku Ukrajine, koja su pojačana za
Porošenka i ukrajinske snage imaju dobrog uspjeha na terenu. Toliko, da po svemu
sudeći ruski pobunjenici, u Hitlerovom stilu lažnog poljskoga napada na
Njemačku, sami bombardiraju Rusiju, kako bi potaknuli rusku intervenciju protiv
Ukrajine.
Na Krimu nije bilo toliko ukrajinske vojske. Ukrajinska vlast bila je slaba.
Komandosi su bez većih problema osvojili Krim. Ukrajina nije mala zemlja. Vlast
se stabilizirala. Ukrajinska vojska se djelomično mobilizirala i bore se obučeni
borci. Zemlja ima oko 45 milijuna stanovnika. Ukrajinska tehnika je skoro ista
kao ruska, dakle Ukrajina posjeduje kvalitetno oružje.
Dok pišem tekst, Rusija nije intervenirala u Ukrajini. S druge strane, mladim
Rusima ne ide se u rat. Ruska javnost nije za rat. A Putin nije glup
čovjek. Kao KGB-ov oficir, dobro je naučio da su dvije revolucije 1917. krenule
tako da se puno razočaranih i dobro naoružanih Rusa vratilo s bojišta. Sasvim
sigurno da ne želi doživjeti sudbinu posljednjeg ruskoga cara Nikole II. I
zato vrlo vjerojatno neće intervenirati u Ukrajini.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Putin je napao direktno Ukrajinu zato 2022. Rat u Ukrajini traje ravno deset
godina.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|