|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 24. 7. 2014.
Pokojni Krsto Papić bio je
genijalni režiser. Neki dan nabasao sam na Yugopapiru na njegov intervju za
beogradski Stav iz ožujka 1990.
Papić zbori ovako: Pripadam nesretnoj međugeneraciji, koju Sveta Lukić
naziva "generacijom u senci". Dovoljno je bilo da neko bude samo dvije-tri
godine stariji pa da puškom izbori udoban položaj, zašto smo mi bili suviše
mladi. Ali istovremeno i suviše blizu da ne bi primijetili da oni koji su puškom
savladali fašizam, bez oružja zemlju vode u propast. Možda zato nikad nisam
postao dogmatični skojevac i uvijek su mi bili bliži ljudi iz "razvlaštene
građanske klase".
Sveta Lukić bio je srpski književnik i jednako kao Papić rođen u
tridesetima godinama. Dakle, to su bile generacije koje su proživjele Drugi
svjetski rat, ali nisu bili dovoljno stare da sudjeluju u njemu. Kod nas, danas,
te generacije u sjenci su one rođene od 1980. do 1989., koje su dovoljno stare
da se sjećaju perioda od 1991. do 1995., ali dovoljno mlade da nisu mogle otići
u rat.
Kada pogledam kulturu, generacije iz osamdesetih kao da nema. Primjerice, u
muzici i dalje vlada kult novoga vala, kraja
sedamdesetih i prve polovice osamdesetih. Muzičke svetinje su domaći punk i
novovalni bandovi, u koje se ne smije dirati. Nepogrešivi Polet,
tuga, čemer i jad kraja sedamdesetih koju EPH
mašinerija, HRT i svi koji su bili tada mladi glancaju
i štite. I nema skretanja s linije.
Doduše, čitajući knjigu intervjua "Moj život je novi val"
(Fraktura, 2004.) Branka Kostelnika s junacima toga
doba, vidi se da tu nije bilo puno pretjerane romantike, što se npr. ističe više
kod Slovenaca (Gregor Tomc i Pero Lovšin) koji
tu stvar gledaju puno realnije nego svi s ove strane granice. Divno i krasno što
ste vi svi 1979. slušali istu muziku kao oni u Londonu. Ako niste primijetili,
zahvaljujući Internetu i Youtubeu, cijeli svijet trenutno sluša istu
muziku.
Ali, sve me strah kako to da
činjenica da netko u poluvremenima borbi u Siriji na svome smartphoneu
sluša Lanu Del Rey, čini njegov život jednakim s nekim u
Finskoj, tj. s onim po kojim ne padaju granate. Muzika je važna, ali nije
najvažnija stvar na svijetu. Da se razumijemo, meni je to draga muzika, ali
dobra muzika ne opravdava ogavna vremena.
Nije samo problem u muzici. Radio sam ove godine kao istraživač za
jedan tv serijal, a jedna epizoda je bila posvećena mladim umjetnicima. I dok
razgovaram s ljudima, tražim neka mi nabroje mlade slikare, mlade muzičare,
mlade književnike, mlade filmaše. Nitko ništa ne zna. Krenuli smo s
Krstom Papićem. Istina, svoj prvi samostalni film snimio je s 34 godine
(Iluzija, 1967.), i prilično nastradao zbog istoga,
prebacio se u dokumentariste za jedno vrijeme, što mu je donijelo afirmaciju.
Ali, stvarno pozivam čitatelje neka razmisle, koji je to mladi pisac, mladi
glazbenik, mladi slikar (žena ili muškarac) iz generacije osamdesetih za koje
znaju?
Kultura je odraz stanja jedne nacije. To što nema afirmiranih lica, bilo bi
podnošljivo, ali nema posla, nema djece. Nije sve tako crno, dio ljudi radi, ali
tko radi, većinom radi oko 12 sati. I ljudi u svim branšama, mladi, šljakaju na
veliko. Čak i među ekonomistima ima jako puno pametnih ljudi, među onima koji
imaju sreće da su zaposleni.
Priznajem, meni je kultura draža od ekonomske znanosti. Jer Hrvatska je oduvijek
bila jača u kulturnom smislu nego u ekonomskom. Za propast ekonomije ponajviše
je kriv komunizam koji je išao uništavati građansku klasu i onda graditi
ekonomiju na klimavim temeljima. Gotovo sve firme koje su preživile
privatizaciju nastale su za Austro-Ugarske ili za Kraljevine Jugoslavije.
Primjerice, INA je nastala iz Shella,
Zagrebačka pivovara iz Zagrebačke dioničke
pivovare, Končar iz Siemensa,
Borovo iz Bate,
Pliva je nastala za Banovine Hrvatske objedinjavanjem više
farmaceutskih firmi. Sve što je nastalo za komunizma, propalo je, ne samo zbog
privatizacije, nego zbog toga što nije imalo ekonomske podloge. Sve što je dobro
nastalo u Hrvatskoj napravila je građanska klasa između 1868. i 1941.
Građanska klasa, od malograđana do krupnih bogataša, sa
svojom tradicijom (koju ekonomska elita Hrvatske trenutno nema) jedini je temelj
zdravoga društva.
Političke elite od 1990. do danas ne dopuštaju Hrvatskoj da se odlijepi od
kmečidbe za socijalizmom i ne dopuštaju mladim generacijama da dišu. Ovdje
kapitalizma nema. Da bi kultura funkcionirala, da bi mladi imali obitelji, da bi
mladi ovdje ostali, treba postojati jaka ekonomija koja zapošljava ljude. U
protivnom, Hrvatskoj prijeti pošast totalitarizma.
Desnoga ili lijevoga, to je tako nevažno, jer svaki totalitarizam guši slobode i
ubija ljude. Hrvatsku treba osloboditi od onih ljudi koji tvrde da je za
Tita bilo bolje, jer takav ili laže ili je lud. Trećega
nema.
Slobodno kmečite za ubojicom Titom i komunizmom, ali nemojte pritom ubijati
mladost nacije time što ne dopuštate gospodarstvu da prodiše jer ste ga
privatizirali i monopolizirali.
Treba živjeti sad i tu!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Jedan od važnijih tekstova koje sam napisao!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|