|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 5. 10. 2014.
Danas ćemo malo
zaploviti u prošlost. Pavao iz Tarza jedna je od onih osoba iz svjetske
povijesti koje moraju imponirati. Tvrdoglavi farizej iz Cilicije antički je
čovjek. Ovi naši krajevi duboko su uronjeni u grčko-rimsku kulturu. Ova pradavna
Panonija gdje kontinentalni Hrvati prebivaju (Sjeverozapadna Hrvatska,
Slavonija, Bosanska Posavina i Vojvodina) rimski je pojam.
Baštine je jednako tako i Mađari, Srbi, Slovaci i svi oni koji ovdje žive, ali i
oni koji su nekada živjeli, kao što su to bili Podunavski Nijemci, koje je
uglavnom etnički očistio drug Tito, veliki humanist i prijatelj raznih afričkih
ljudoždera. Jednako vrijedi za sve nazive primorskih pokrajina, koji su još i
stariji od Rimljana.
Specifičnost grčko-rimskog
svijeta i rimske politike širenja kulture bila je da se etnički ne čiste
područja, osim ako se ne pobune i dignu oružani ustanak. Mala Azija Pavlovog
doba bila je puna različitosti. Dio novozavjetnih teologa Židove ocrtava kao
totalno isključene od ostatka svijeta, ali to je bilo teško postići. Pavao kao
farizej, kao rabin, kao tvrdi Židov, kao progonitelj kršćana, ipak je i baštinik
grčko-rimske kulture.
Jezik poslanica, slike koje koristi Pavao, čisto su grčke (od športskih
slika, preko citiranja grčkih pjesnika, navođenja vojne terminologije, pa sve do
utjecaja tadašnje popularne filozofije). Jednostavno, Židovi se nisu mogli
isključiti iz tadašnjeg grčko-rimskog svijeta. Taržanin je čovjek židovstva, ali
i čovjek grčko-rimskog svijeta. Bog ga je odabrao da bude most između dvije
kulture.
Pavlovo djelovanje u maloazijskom Efezu opisano je u 19. poglavlju Djela
apostolskih. Riječ je o jednom od zabavnijih poglavlja ove novozavjetne knjige.
Prije nego što nastavite čitati, uzmite ga u ruke. Pavao je proveo oko tri
godine u Efezu, okvirno oko polovice prvoga stoljeća. Prvo je probao raditi sa
Židovima, nije išlo. Po svemu sudeći, iznajmljivao je dvoranu nekoga filozofa i
širio kršćanstvo.
Dva su momenta značajna. Prvo, površno je prihvaćanje Isusa kao poganskog
božanstva nakon što zloduh isprebija Skevine sinove. Riječ je o poganskoj
vjeri koja doživljava boga i bogove kao siledžije. Dio ljudi u efeškom okruženju
pridodao je Krista svome lokalnom panteonu bogova. Za svaki slučaj.
Drugo je pobuna efeških obrtnika protiv Pavla, jer je njegova misija bila
uspješna. Dio ljudi je stvarno povjerovao, a grad je živio od religijskog
turizma. Bio je središte lokalnog kulta Artemide, a hram je bio izvor novaca.
Gdje je proštenište, tu je novac. Pavao i suradnici nisu smetali lokalnim
kultovima, smetali su onima koji zarađuju od vjere.
Narod Efeza digao se pod religijskim parolama. Ono što malobrojni čisto borbeni
ateisti i čisti antiteisti uvijek zaboravljaju je da je svaka religija povezana
s kulturom. Dobra kršćanska teologija uvijek pokušava tesati vjernike tako da
shvate univerzalnost poruke Isusa Krista. Cilj je nadići se iznad lokalnog i
gledati univerzalno, ono nebesko. Zato tornjevi crkva uvijek idu prema gore.
Puno je ljudi u Crkvi koji ne vjeruju. To se zna. Ali nijedna eklezijalna
zajednica neće bacati (ne)vjernike van.
Kao navodne ateističke zemlje često se navode one skandinavske. Međutim, u
Švedskoj 65% stanovništva pripada Švedskoj (evangeličkoj) crkvi. U Norveškoj pak
75% građana pripada Norveškoj (evangeličkoj) crkvi. Gotovo u svakom će društvu
uvijek postojati većinska religija i ona će redovno prelaziti preko 50%.
Izuzetak su Češka i teritorij bivše Istočne Njemačke, gdje među mladima cvate
neokomunizam i neonacizam. Dakle, ateizirano društvo vodi k totalitarizmu. Uopće
nemam namjeru implicirati da su svi ateisti automatski skloni totalitarizmu, ali
očito ateizirana društva jesu.
Zapravo ateiste i vjernike u Hrvatskoj muče isti problemi – oni primarno
egzistencijalni. I kao s Pavlom u Tarzu, prosječni hrvatski vjernik i prosječni
hrvatski ateist nisu u svađi. Doduše, ostaje činjenica da su u Hrvatskoj javno
izjašnjeni borbeni ateisti uglavnom članovi bivšeg Saveza komunista ili njihovi
potomci. Tako da se između Kaptola i borbenih ateista vodi pravi mali rat do
istrebljenja. Upravo to je ono što je žalosno. Gdje je tu dijalog? Nema ga, jer
obje strane uživaju u svađi.
Činjenica je da je najveća Crkva u državi povlaštena pred zakonom. To ne znači
da ateisti trebaju biti građani drugoga reda u RH. Štoviše, trebali bi svi
težiti da svi u RH budu ravnopravni građani pred zakonom.
S druge strane, imamo dosta ljudi koji imaju fetiš naroda (čak ne niti države).
Smatraju se vjernicima, a zapravo ne vjeruju u Boga (barem ne u onoga kojeg je
objavio Isus Krist). Oni su uglavnom ateisti u domaćim kršćanskim redovima. Kod
pravoslavaca je normalan taj spoj nacionalnosti i vjere. Za kraj teksta,
postavljam si pitanje: da ti ljudi pošteno izađu iz Crkve/Crkava, bi li ih
(bivši) komunisti htjeli primiti među svoje ateističke redove?
Mir vam i dobro želim!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Novac i religija su često toliko blisko povezani da se čovjek pita kako nešto
tako duhovno voli tako jako nešto što je materijalno.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|