|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 6. 2. 2015.
U ratu se prave gadne stvari. Zato se rat smatra najgorim što se može dogoditi
jednoj zemlji i njezinom stanovništvu. Trenutno se ratuje u Ukrajini, gdje je
Rusija digla rusku nacionalnu manjinu protiv Ukrajine, uspostavili su dvije
kvaziautonomne regije, spojili ih u jednu kvazidržavu, dovukli vojnike,
policajce i tajne agente iz Moskve, doveli čak i podosta ruske tehnike koja
čudesno prelazeći rusko-ukrajinsku granicu prestaje biti ruska, već postaje
kvazidržavna tzv. novoruska. Sve to svijet zna, sve to svijet vidi, ali
jednostavno, ginu tamo neki Ukrajinci.
Nemaju nafte, dobrovoljno su
se odrekli nuklearnog oružja (u zamjenu za to, pomalo cinično, Rusi im
garantiraju teritorijalnu cjelovitost), ne pripadaju nikome, nije svijet briga
za njih. Ovaj scenarij je svima onima koji pamte 1990. i 1991. i 1992. vrlo
poznat. Jer na isti način je službeni Beograd prvu dignuo na pobunu Srbe u
Hrvatskoj, zatim Srbe u BiH. Produkt toga je Republika Srpska, entitet u BiH
koji je de facto država, štoviše, kada dobivate poštu iz toga dijela BiH,
na poštanskim oznakama piše "Pošte Srpske", a jednako tako, kada se npr. vozite
do Sarajeva, vuku vas lokomotive "Željeznica RS-a".
Na teritoriju RS-a Hrvati bili su mnogobrojan narod, danas su de facto
manjina. Jednako se dogodilo i Bošnjacima. Hrvati su i dalje vlasnici svojih
razrušenih kuća i zemljišta oko njih, ali njihova djeca, njihovi unuci razasuti
su širom Hrvatske i širom Europe. Razmislite samo koliko je vaših dragih
prijatelja, susjeda i kolega rođeno širom Posavine ili pak u gradu koji se zove
Banja Luka.
Za razliku od Srba u Bosni i Hercegovini koji su svoju državu dobili, Srbi u
Hrvatskoj prošli su puno gore. Slično su raseljeni kao Hrvati u BiH, samo širom
svijeta i širom Srbije. Dio se vratio u Hrvatsku, te životari s lokalnim i
bosanskim Hrvatima na bivšim okupiranim područjima. Svi pokušavaju zaboraviti
rat, jedine probleme uglavnom radi nadobudna srpska mlađarija koja vikendom
dolazi u stari kraj i kojoj su roditelji i srpska država napunili glave
velikosrpskom propagandom, pa pijani velikosrbuju.
Istu stvar, tj. punjenje glave s glupostima je Srbija napravila većem dijelu
Srba u Hrvatskoj počevši od kraja osamdesetih, što je kulminiralo tzv.
Balvan-revolucijom i prokletim ratom. Biti Srbin na slobodnom teritoriju
Hrvatske, za vrijeme rata, bilo je krajnje neugodno, što može ponajbolje
posvjedočiti primjerice Ivan Zvonimir Čičak i rad Hrvatskog helsinškog
odbora.
Za vrijeme toga istoga rata, Šešelj i njegove horde zla, s
Miloševićevim blagoslovom, daleko od ikakve bojišnice, tijekom 1992.
protjerivali su Hrvate u Srijemu i one iz jugozapadne Bačke. Ti Hrvati bili su
lojalni građani Republike Srbije, a jedini krimen im je bio hrvatska narodnost.
Hrtkovci u Srijemu samo su simbol toga stradanja. Za te ljude, nitko ne mari,
ponajviše su zaboravljene žrtve rata.
Presuda Međunarodnog suda u Haagu, što se tiče rata u Hrvatskoj, označila je
krivca za ratna događanja, a taj krivac je službeni Beograd. Postrojbe JNA
napravile su toliko mnogobrojnih činova genocida širom Hrvatske i gdje god su
nogom stupile da se može bez problema ta nakaradna vojska, u svome ratnome
djelovanju i svome sastavu iz 1991. i 1992., nazvati genocidnom.
Proglašavanje pobjede koji su izveli Tomislav Nikolić i Ivica Dačić
jednostavno je bezobrazno i graniči s dobrim ukusom, te je nastavak Miloševićeve
politike. A ta je politika unesrećila prvenstveno Srbe, ali jednako tako i
Hrvate i Bošnjake, te poslije dvije presude Međunarodnog suda u Haagu koje
jugoslavensku i srpsku vojnu silu karakteriziraju kao onu, koja čini genocidne
radnje, navodna pobjeda stvarno graniči s mozgom. Oluja nije bila genocidna
akcija.
Jednako tako, ovaj rat koji bijesni u Ukrajini, kojeg je pokrenula Moskva,
također šteti Rusima u Ukrajini jednako kao i Ukrajincima. Nema rata na svijetu
koji je donio nekome sreću. Ratna razaranja, uništeni životi, uništena
djetinjstva, mladosti, zrelost i starost ljudi, doživotne traume nisu vrijedne
komadanja bilo Hrvatske, bilo BiH, bilo Ukrajine.
Papa Ivan Pavao II. već je 1994. u Zagrebu pozivao na pomirenje sa
Srbima, što nam je nekako svima prošlo kroz uši i nije ostavilo puno traga, jer
je bio rat, jer se nije znalo puno toga. Čovjek je napravio jako puno za
Hrvatsku, pisao da je to vrlo vjerojatno zbog svojih bjelohrvatskih korijena.
Oprost iznad svega. "Blaženi su mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati."
(Mt 5, 9).
Dobri papa Franjo, Ivan XXIII. naših dana, dolazi 6. lipnja u
posjet Sarajevu, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, svim vjerncima, ali i svim
stanovnicima BiH, zemlje Srba, Bošnjaka i Hrvata. Treba očekivati poruke
pomirenja, poruke razumijevanja i poruke suživota. Poslije toliko ratova,
poslije tolikih žrtava, to je teško. Ali nigdje ne piše da je kršćanstvo lagano,
da je biti kršćanin nešto folklorno i nešto sa strane. "Ostaju vjera, nada i
ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav." (1 Kor 13,13) Na ovim
našim prostorima, ljubavi je uvijek nedostajalo.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Presuda Međunarodnoga suda u Haagu jedna od najvećih pravnih pobjeda Hrvatske u
povijesti!!!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|