|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 23. 7. 2015.
Živimo u sasvim
najgorem mogućem dobu kada se događa višestruko rušenje mitova. Pozitivistička
slika svijeta u kojoj tehnološki progres ide ruku pod ruku s prosvjetiteljstvom
je bila i ostala laž koju najbolje iskazuju teroristi Islamske države sa svojim
specifičnim izdatkom islama. Kao što je kršćanstvo različito unutar sebe, tako
se islam diferencira i ovaj kalifatski izdanak ubija nevine ljude kao što je
Tomislav Salopek.
Ljude u Hrvatskoj pogodilo
je ubojstvo ovoga čovjeka jer predstavlja najbolje od Hrvatske. Rodom je iz
tipičnog hrvatskog maloga mjesta, u onome najboljem smislu te riječi. Pošten
čovjek, kojega je život u Hrvatskoj natjerao da kruh traži u inozemstvu, samo je
htio prehraniti svoju djecu i svoju ženu. Po slikama, bio je uvijek u dobro s
lokalnim stanovištem, ma gdje god da je radio. Strastveni navijač zagrebačkog
Dinama i reprezentacije. Jedan od nas, onaj koji nije krao i koji je
želio pošteni život. Zato ljude boli njegova smrt, jer poznaju desetine takvih
poštenih ljudi za koje nema mjesta u Hrvatskoj.
Na svojoj konferenciji za novinstvo, vječno duhom odsutni premijer Milanović
nije ni htio spomenuti ime toga poštenog čovjeka ni onih koji su ga ubili.
Naime, Milanović ne shvaća takve ljude koji su radije otišli u Egipat na pošten
posao, nego da su se odlučili za bavljenje politikom kako to prakticira
Milanović, dakle bez rezultata i bez ikakve koristi. Ime Tomislava Salopeka
bit će pamćeno, vrlo vjerojatno će se naći uz bok Josipa Jovića. Ako me
sjećanje ne vara, davne 1991. Ivan Zvonimir Čičak lucidno je primijetio
da će Josip Jović, kao prvi ubijeni u srpskoj agresiji, biti zapamćen, a svi
ostali baš i neće.
Istoga dana kada je Milanović izbjegavao izraziti stav, u Beogradu su se sastali
predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić i Milorad Pupovac, kao
predsjednik Srpskog narodnog vijeća RH i potpredsjednik Samostalne demokratske
srpske stranke. Pupovac je gostovao i na RTS-u u magazinu Oko. Kao da
Jugoslavija i dalje postoji.
Na duge staze, možda najveće žrtve ratova u blagopokojnoj Jugoslaviji jesu Srbi
u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji. Ali, Beograd je taj koji je 1990. gurnuo dio Srba
u Hrvatskoj u samoubilačku pobunu. Ozren Žunec (Goli život I i II -
Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, 2007.) i Nikica Barić (Srpska
pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., 2005.) napisali su dva kapitalna djela o toj
zlosretnoj pobuni koja je izbacila Srbe u Hrvatskoj iz neke jače političke igre.
Bez fige u džepu, Srbi u Hrvatskoj su ogromne žrtve prošloga rata. Oni koji su
ostali na teritoriju pod kontrolom hrvatske države postali su žrtve lustracije u
kojoj su prednjačili bivši komunisti koji su 1990. od komunista-Jugoslavena
odjednom postali demokrati-Hrvati, a sasvim sigurno da su po narodnosti primarno
profiteri i beskičmenjaci. Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na tugovanje za svojim
ogromnim žrtvama.
Ali, to tugovanje i sve ostalo vezano za Srbe u Hrvatskoj politički treba se
događati u Hrvatskoj. Što ne znači da Srbi u Hrvatskoj trebaju prekinuti
kulturne, znanstvene i obiteljske veze sa Srbijom. Što jednako vrijedi za Hrvate
u Vojvodini. Tko danas više piše što su Šešelj i njegove pristaše, uz
Miloševićev blagoslov, radili po Srijemu? Tko piše kako su 1992. tisuće
Hrvata iz Srijema jednostavno prognane iz toga dijela Srbije, a otišli su i
mnogi iz Bačke i Banata, tako su da danas ti ljudi većinom u Hrvatskoj. Tko
danas na pameti ima Hrtkovce?
Inicijativa Aleksandra Vučića za svejugoslavenskom pomirbom ima nešto duboko
pokvareno u sebi. Kolektivna krivnja je glupa stvar, sjetimo se da je uspješnost
mobilizacije u Beogradu bila mizernih 15% (primjerice u Vojvodini je bila preko
90%), ali sjetimo se da je Tomislav Nikolić ratovao u Hrvatskoj, da je
Aleksandar Vučić ratovao u Bosni i Hercegovini (postoji snimak kako se šeće s
puškom u ruci), da su bili glavni suradnici Vojislava Šešelja i da nemaju
nikakvo moralno pravo pozivati i prozivati ni Hrvatsku, ni Bosnu i Hercegovinu.
Zlo je krenulo iz Beograda, od srpske političke elite. Pomirenje
Srba i Hrvata već je odavno počelo. Ali to pomirenje treba biti bez
jugoslavenstva i bez onih koji se prave da nisu nosili pušku u napadima na
Hrvatsku i BiH.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Hrvati i Srbi mogu normalno funkcionirati, bez obzira na međusobne rane, ali pod
uvjetom da nitko im ne dira u hrvatstvo ili srpstvo!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|