|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 11. 9. 2015.
Dosta se blata ovih dana u Hrvatskoj baca na genijalnog
Argentinca. Najviše prašine se diglo oko proglašenja Alojzija Stepinca svetim.
Ono što znamo da je birokratsko-kanonska strana uglavnom odrađena, život
ispitan, čuda priznata i da zapravo ostaje samo Stepinca proglasiti svetim.
Tko su sveci? Ukratko, oni koji gledaju
Boga. Enciklopedijski teološki rječnik (KS, 2009.) kaže ovako: "U
crkvenoj praksi naslov sveca (sanctus) posebno se priznaje onim kršćanima koji
su potpunije živjeli svoju pripadnost Kristu. Postupak proglašenja nekoga
blaženim (beatifikacija) i svetim (kanonizacija) ispituje pravovjerje očitovano
u pisanim djelima, junačko ostvarivanje bogoslovnih i stožernih kreposti, čudesa
koja su se dogodila po njegovom zagovoru (ali mučeništvo ne mora biti potvrđeno
čudesima)."
Kardinal Stepinac i njegova slika za Hrvate su jedno, za katolički
svijet drugo, za pravoslavce nešto treće. Osobno, ljuti me neke stvari vezane uz
Stepinca i kako se danas stvara njegova slika, a utvaram si da nešto znam o tome
čovjeku, vjenčao mi je baku i djecu s jedne strane. Najviše što zamjeram
lokalnoj RKC je činjenica da je taj čovjek dobro osjećao siromašne, da je imao
jednu socijalnu crtu i da je organizirao Caritas u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Spašavao je ljude u Drugom svjetskom ratu baš zbog toga, jer je išao među ljude,
nije se ih bojao. U njegovim političkim procjenama bilo je podosta naivnosti,
ali ostaje činjenica da je jedini biskup u Europi koji s oltara osudio nacizam,
a kasnije je rekao povijesno ne Josipu Brozu. Toma Nikolić može
cviliti dan i noć, ovo ostaje.
Ova komisija koja se treba stvoriti između RKC i SPC o djelu i liku Stepinca
dobra je stvar jer će konačno istjerati SPC da prekine sa svojom propagandom.
RKC u Hrvatskoj bi trebala naći nekoga dobroga povjesničara koji nije pretjerano
zagrijan za ovu temu, dati mu hrpu dokumenata i svjedočanstva da se razriješi
taj gordijski čvor od Drugoga svjetskoga rata između Srba-pravoslavaca i
Hrvata-katolika. Nikako ne bi se trebalo birati povjesničare po
političko-vjerskoj podobnosti.
Druga stvar koja nije dobro legla hrvatskoj, ali i europskoj javnosti poziv je
da se migrante primi u katoličke i druge župe. Tu bi se trebalo papu poslušati.
Iz vrlo jednostavnog razloga, mislim da većina migranata bi odbila takav
smještaj. S druge strane, ovo je genijalni papin potez koji ukazuje na stanje u
Katoličkoj crkvi u Europi.
Značajan dio svećenika i biskupa ne doživljava pretjerano svoga vrhovnog
poglavara, pa je primjerice mađarski biskup László Kiss-Rigó, koji je
glavar biskupije Szeged-Csanád, sasvim otvoreno poručio papi da je u krivu.
Jedna od teorija da je da će se RKC u Europi u 21. stoljeću jednostavno raspasti
na nacionalne katoličke crkve. Kao primjere samovoljnih nacionalnih biskupa
redovno se navode Poljaci i Hrvati, nekad i Slovaci, ali čudesno analitičarima
promiču Mađari, bit će zbog jezične barijere. RKC u Mađarskoj je najveća,
predstavlja 39% stanovništva i Mađari, kakvi jesu, neće pretjerano patiti ako se
odvoje od Rima.
Europa se sustavno dekristijanizira. Češka ima 10% katolika, što se ovdje
često zaboravlja. Nekad luteranska Istočna Njemačka, poslije komunizma, de
facto je poganski teritorij što priznaju i sami njemački luteranski biskupi.
Dolazak nekoliko stotina tisuća primarno muslimanskih migranata iz Azije i
Afrike (sirijski kršćani preferiraju SAD gdje postoje uređene eparhije i
biskupije sirskih crkava) vrlo vjerojatno će dotući kršćanstvo u Zapadnoj Europi
koje poslije Drugoga svjetskoga rata, zbog ratnog genocida, prevelike kvalitete
života i pedofilskih skandala ne stoji baš najbolje. Izuzetak je vrlo vjerojatno
luteranska Danska, koja daje novinske oglase kojima poručuje da je migranti i
azilanti ne zanimaju.
Unutar sebe, Europa i europsko kršćanstvo imaju puno skupina ugroženijenih od
migranata oboružanih smartphoneima i kešom. Europa je puna beskućnika, mladih s
diplomama bez posla, nezaposlenih ljudi, a sve te skupine kršćanske crkve širom
Europe pretjerano ne doživljavaju, iako Caritas i socijalne samoposluge su važan
dio djelovanja RKC u Hrvatskoj.
Katolička crkva ne zna što će s rastavljenima, a Crkve generalno su zbunjene sa
spolnim manjinama, od primjerice općeg prihvaćanja kod Anglikanske (čije crkve
zjape prazne širom Engleske), pa do općeg odbijanja kod većine pravoslavnih
(princip glava u pijesak i ignorirajmo stvarnost). Migranti dodatno mute tešku
poziciju. A mi se svi moramo pomiriti da u Europi više nikada neće biti
prosperiteta kakav je bio u Zapadnoj Europi između 1945. i 1989.
Europa je umorna, ne postoji zajednički europski identitet i ulazimo u vremena
koja će značajno promijeniti sliku Europe na gore. U takvoj situaciji, papa
Franjo je samo mali kršćanin vjeran Bogu koji radi najbolje što može. Božja
pomoć dobro bi nam svima došla.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ispadoše da sam bio u krivu, papa Franjo baš nema pretjeranu viziju, a zid koji
je nastao između Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca oko navedene komisije je
toliko visok da je to teško opisati.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|