|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 13. 10. 2015.
Prije Francuske revolucije,
jako se pazilo na dvoru oko ceremonijala. Dokona i prebogata elita klanjala se
francuskim kraljevima koji su tvrdili da je Božja volja da vladaju Francuskom i
Francuzima, a korumpirana lokalna francuska Crkva servisirala je kraljevske
opačine. Hrvatska politička tradicija izrazito je republikanska, protufeudalna i
antiklerikalna. Od prve generacije mađarona koji su srušili feudalizam (postoje
tri političke generacije mađarona i zapravo su jako različite), preko Starčevića
koji je u Francuskoj vidio predvodnicu Europe, pa do Radićeve lozinke da je
republika svemu svijetu dika. Izvorna politička misao polaže puno na politički
narod.
Ovaj uvod o ceremonijalu
odnosi na kampanju. Hrvatska se nalazi u kampanji kako je krenuo onaj
nesretni referendum o braku. Tada je političko ludilo u Hrvatskoj poprimilo
specifičnu razinu. To je bio prvi jači poraz Zorana Milanovića. Četiri
godine iza nas su apsolutno najgore mirnodopsko doba u povijesti Hrvatske od
1861. Gospodarski gledamo, mi smo nigdje. Državu drži turizam, a ako se ne
zatvore granice sa žičanom ogradom i sa vojskom, propast će turizam. Igrom
slučaja, dio obitelji desetljećima mi je u to grani, i već se sad osjeti
određeni pad, a i turisti misle da lutaju migranti po Hrvatskoj. Jednom za
zauvijek, Orban Viktor je najlukaviji i najsposobniji političar kojeg je srednja
Europa vidjela zadnjih dvadeset godine. Mađarska živi dobrim dijelom od turizma.
Vrlo jednostavno, ili migranti, ili turizam, tertium non datur. Granicu
treba zatvoriti i nikoga ne puštati unutra bez dokumenata.
Ideološki gledano, Milanović je pocijepao državu na dva bloka. Uvjetno kazano
desni i uvjetno kazano lijevi. HDZ je takva stranka da okuplja desne glasače.
Ono što svaki izbori pokazuju da desnih glasača ima više nego lijevih. Desni
glasovi se raspršuju na male desne strančice, na razne HSP-ove u kojima svaki
egomanijak želi biti novi poglavnik. U Hrvatskoj 21. stoljeća nema mjesta za
ustaški pozdrav i za ustaške principe. Blaž Jurišić je jedno od onih
zaboravljenih imena hrvatske kulture. Jedan od najjačih kulturnjaka između dva
svjetska rata, jezikoslovac, ali i stručnjak za Antu Starčevića. Kada je
priredio za vrijeme NDH dva sveska Starčevićevih djela, samo je tiskana jedna
knjiga. Zašto? Jer Starčević nije bio fašist, štoviše, Starčević je bio onodobni
liberal. Drugi svezak tek je tiskan za Hrvatskog proljeća.
Da se vratimo izborima, u kriznim razdobljima desni glasači preferiraju se
zbijanje redova. Zato HDZ je dobio dvoje europske izbore, jedne lokalne, te
predsjedničke. Ono što lijevi analitičari na shvaćaju da značajan dio desnoga
glasačkoga tijela ne voli HDZ iz raznovrsnih razloga, ponajviše vezanih uz
privatizaciju u kojoj su nastradali mnogi. Ali, kada država ima katastrofalnu
lijevu vlast, onda ti glasači desnice jednostavno začepe nos i zaokruže HDZ kao
manje zlo. Ne zanimaju ih wannabe poglavnici.
SDP-ov novootkriveni nacionalizam, nošenje hrvatskih zastava, ratna retorika
spram Mađara koju su bili vjerni saveznici Hrvatske u ratu i u miru, svađanje s
bankama je jednostavno tragikomično. Niti će privući glasače HDZ-a, niti glasače
Živoga zida. To i jest problem Milanovićeve vladavine. Milanović je kao Bata
Živojinović u Raljama života Štefice Cvek. Lik se zove Trokrilni,
puno priča i ništa ne radi.
Da je Zoranu Milanoviću bilo stalo do Hrvatske, otišao bi u obranu Hrvatske za
Domovinskog rata. Ja sam od onih ljudi koji cijeni svakoga koji je sudjelovao u
obrani, treba se sjetiti kako su naši novinari stajali na prvim crtama, meni u
glavi su uvijek Mladen Stubljar, Denis Latin i Maja Sever
kako drže mikrofon dok JNA puca po njima. Dvadeset godina poslije kraja ratnih
djelovanja kasno se pridružiti obrani zemlje.
Ovi izbori su riješeni. Nije pitanje hoće li HDZ dobiti, pitanje kako će ih i s
koliko će ih dobiti. Sljedećih četiri tjedana mučenje s dosadnom kampanjom
trebamo svi preživiti. Neodlučni glasači zapravo ne postoje. Jedino je pitanje
je li HDZ je svjestan u kakvoj smo gabuli ili će se nastaviti trenutna muka po
receptu Trokrilnog iz Ralja života. Pa ćemo onda pisati ljubavna pisma budućem
premijeru. I to iz Kanade.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Bila je to naporna i dosadna kampanja koju nitko ne pamti.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|