|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 29. 1. 2016.
Naslov je parafraza čuvene izjave Slobodana Miloševića 28. lipnja 1989. na
Kosovu Polju. Tada je postalo svim mislećima u Jugoslaviji bistro da se nešto
grozno sprema u bivšoj državi, a rasplet je sasvim poznat, niz ratova u kojima
su Srbija i JNA probale pacificirati Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo. Svi su
ti ratovi izgubljeni, osim onoga u BiH, Republika Srpska je živa i zdrava, Mile
Dodik unatoč svim udarcima stoji na nogama. Ali ovo nije tekst o tužnoj sudbini
Jugoslavije, iako postoje neke paralele između današnjeg stanja i onoga s krajem
osamdesetih.
Postoji neko nepisano
pravilo da kad je HDZ na vlasti, da se onda ekstremniji dio desne scene primiri
i prestane izvoditi svoje performanse. Koja je to razlika između Olivera
Frljića i bacanja četničkih kapa Mirjani Rakić, meni osobno nije
vidljivo, ali cirkus koji dolazi s dijela desne scene i cirkus koji protežira
dio SDP-a sakupljen oko Milanovića mora prestati. Ako vojskovođe
Velimir Bujanec i Gordan Maras imaju neopisivu potrebu za građanskim
ratom, uvijek mogu otići sa svojim prijateljima na zagrebački hipodrom. Tamo RH
može svima željnima dati oružje i bojevu municiju, uz preduvjet da mogu pucati
na području hipodroma i nigdje drugdje, čim se maknu konji, da ne bi nevini
stradali. Nakon što se obje strane propisno ispucaju (85-90% ljudi u oružanim
sukobima puca iznad glava, efikasni su jedino topništvo i zrakoplovstvo, jer ne
vide neprijatelja) i ispjevaju koloplet ustaško-partizanskih pjesama ("Mlada
partizanka ustašu jahala" i slično), onda neka već jednom svi začepe o Drugom
svjetskom ratu u hrvatskoj političkoj areni.
Marko Jurič je pretjerao, mitropolit Porfirije doduše je pjevao
četničke pjesme (zabavno je obrazloženje Milorada Pupovca koje je na
tragu one izjave Stipe Mesića kako je samo otvarao usta na Juru&Bobana),
ali hoćeš-nećeš, čovjek se iskreno trudi da drži nekakav dijalog na razini, ali
zar logika stvari ne nalaže da je dovoljno pustiti ravnogorski piknik u Kanadi,
bez da se dodatno ide džonom na sve svećenike SPC-a? Dok su mnogi episkopi SPC-a
za vrijeme agresije šmugnuli u Beograd ili na okupirani teritorij, dosta
svećenika je ostalo na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti. Ulogu SPC-a u
ratu proučavao je Goran Mladineo i imao neke vrlo zanimljive zaključke,
šteta što ih nije objavio nigdje.
Eto, 2016. i dobar dio teksta se bavi prošlošću jer je to dominantna paradigma u
sadašnjosti. Na prosvjedima za Z1 dogodila se jedna zanimljiva situacija, većina
prosvjednika bili su u svojim nježnim šezdesetima. Osim nekolicine
profesionalnih mladih desničara, tu nije bilo nikoga mladoga, apsolutno nikoga.
Gledateljstvo televizije Z1 malo je starije životne dobi, ali da stvar bude
luđa, ovo nije bio najstariji prosvjed po godinama. U susjednoj Crnoj Gori, na
četničkim prosvjedima protiv knjaza Mile Đukanovića, prosvjednici su po
svemu sudeći bili još starije životne dobi od ovih iz Zagreba. Ispada da veseli
starci, koji su stasali u socijalizmu, konačno odrađuju svoju ukradenu mladost u
kojoj su se vrlo vjerojatno, i ovi iz Podgorice i ovi iz Zagreba, nezrelo kleli
na vjernost drugu Titu i njegovoj kleptomanskoj bandi.
Pišem već dosta dugo da je u Hrvatskoj od kada je Zoran Milanović zajahao na
vlasti jedan specifični puzeći građanski rat. Sreća u nesreći je da građanskog
rata neće biti jer nema mladih da ga vode, oni i dalje idu u inozemstvo. Neka
budala, zaboravio sam tko, na nekoj emisiji na HTV-u zaključila je da se
oduvijek emigriralo iz Hrvatske. To je istina, ali emigriralo se na drugačiji
način, svi ti mudri starci koji pričaju o tome kako su mladi glupi i nesposobni,
kleli su se Titu, krali su svoje firme i mirno gledali kako Slobo iz
prvog paragrafa vodi Jugoslaviju u propast. Ako ekstremna desnica i Milanovićevo
krilo SDP-a žele voditi Hrvatsku u propast, neka to rade privatno, u svoja
četiri zida ili kao što sam rekao, neka to rade na hipodromu. Krajnje je vrijeme
da se pređe na ekonomiju, tako mi Čiča Mijine kolibe.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Velimir Bujanec i dalje se drži sebe i itekako je medijski živ i moćan. Marko
Jurič zapečetio si je karijeru napadima na Porfirija. Gordan Marasa nema u
politici, a ni Mile Đukanovića. Milorad Pupovac je još tu!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|