|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 16. 3. 2016.
Svakoga dana u mome kvartu nikne neki novi ustaški grafit koji nije
dugoga vijeka, jer dežurni antifašisti od ušatog U naprave spolni organ. Zid
nekadašnje mjesne zajednice je fascinantan jer je svojevrsni živi Facebook u
kojem si ekstremnolijeva i ekstremnodesna strana pojašnjavaju životne istine, a
kako je krenulo, neće biti više zgrade na kojoj se mlade ustaše i mladi
partizani neće dopisivati. Ono što brine je da su nekada grafiti rasli preko
vikenda, sad je normalno da se pojavljuju preko radnoga tjedna.
S kraja osamdesetih grafiti
su se svodili na antikomunističke poruke (primarno uvrede spram čobanolike
Milicije), isticanje privrženosti Dinamu, ispisivanje imena omiljelih punk
bandova te izjave ljubavi spram suprotnoga spola. Devedesete su pak bile iste,
osim što su antikomunističke poruke nestale, a zidovi u Novom Zagrebu bili su
puni bijesa spram Franje Tuđmana i HDZ-a, primarno zbog oduzimanje imena
Dinamu, ali i nepoštene i pokvarene privatizacije te Tuđmanove
komunističke prošlosti. Te grafite nisu pisali nikakvi Jugoslaveni, već često
ljudi koji su sami branili Hrvatsku, a vratili su iz rata na uništenu i
privatiziranu firmu, a omiljeni nogometni klub postao im je Tuđmanova privatna
svojina. U prvom desetljeću 21. stoljeća klasične starinske grafite izgurali su
navijački BBB murali koji su umjetnička djela za sebe, a od politike ostale su
jedino ljubavne poruke generalu Gotovini, grafit je pogubio taj jedan
ideološki moment.
Danas ne vidim baš nešto previše ljubavnih grafita (sam sam pisao iste,
ovjekovječio sam jednu Tinu na ulazu na faks u Lepušićevoj),
navijački murali se još nekako drže, ali ova inflacija ustaško-komunističke
ideologije na zidovima je fascinantna. Svjedoči svakako da je kvart podosta
propao, ali da je ekstremizam postao prihvatljiv mlađim generacijama.
Rodonačelnik ekstremizma u hrvatskoj javnosti je Zoran Milanović, a ruku
na srce, Hrvatima se očito jako sviđa takav stil. Saborski zastupnici HDZ-a se i
dalje se ne mogu nositi s Milanovićem koji je u utorak samljeo HDZ-ov
zastupnički klub, čudesno kako HDZ nema kadra koji se može mjeriti sa sinjskim
parni valjkom.
Sabor HSP-AS pokazao da tzv. hrvatska desnica nije izgubila svoju čuvenu
tankoćutnost i da liberalnodemokratske vrednote na kojima počiva ustavnopravni
poredak nisu došle do glava većini na tzv. pravaškom krilu hrvatske politike.
Pisao sam ovdje u travnju 2015. da je pravaštvo de facto mrtvo. Ostajem
pri toj ocjeni jer bacanje ljudi u Savu nema puno veze s Antom Starčevićem.
Ali, očito je da HDZ igra na staru kartu pred Europom, a ono što je bio Đapić
Tuđmanu, to je Ćorićevo društvo današnjem HDZ-u.
Unutarnji izbori u SDP-u bazirani su na sličnoj retorici kao sabor HSP-AS,
nabrušeni vokabular bez ljubavi, a milanovićevci verbalno gaze Zlatka
Komadinu i njegove pristaše. Tko će dobiti izbore u SDP-u ne usudim se reći,
ali kampanja smrdi na jedan veliki raskol koji se ipak neće dogoditi jer je
previše novca, moći i utjecaja u igri da bi se SDP tek tako raspao, kao što neki
priželjkuju.
Dok niču ekstremistički grafiti, dok HSP-AS baca ljude u Savu, dok se SDP-ovci
krste inteligentnim nadimcima (Čmaras i slično), ljudi nastavljaju
odlaziti u Irsku, Kanadu i Njemačku. Milanović u Saboru kažu da su to
izmišljotine. Iz njegove perspektive svakako jesu, jer svi mladi iz SDP-a su
uspješno uhljebljeni širom javne uprave i stvarno nemaju potrebu otići u
inozemstvo.
Trenutna vlast kao da i dalje ne postoji, pedesetak dana se bira jedan ministar,
papinski nuncij intervenira za šefa tajne službe, premijer Orešković je
uskrsnuo Ivića Pašalića, HDZ i MOST se slažu da se ne slažu. Kada su već
grafiti zapeli u četrdesetim godinama 20. stoljeća, možda se RH treba
preimenovati u NNNDH, da srce grafiterima bude na mjestu. Jer ovo je stvarno
Nesretna Nezaposlena Nestabilna Država Hrvatska. Koja će demografski nestati s
lica zemlje. Ali to je nevažno, važni su Pavelić i Tito. Te
naravno birokrati. Branit ćemo Hrvatsku do zadnjeg birokrata. Tako mi Vilima
Ribića.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Priznajem da sam skoro zaboravio ovaj rat grafitima u kvartu pred desetak
godina. Druga su vremena, grafita je sve manje i manje.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|