|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 5. 4. 2016.
Prošlih desetak dana u Hrvatskoj
djeluju kao da su ispali iz čuvene američke serije Zona sumraka. Čovjek si
postavlja pita koliko dugo može još potrajati ovo specifično ludilo koje je
zadesilo Hrvatsku sa svih strana, jer ovako nešto ne bi napisao ni
najmaštovitiji američki scenarist.
Tri slučaja iskaču, to su sloboda Šešelju, sukob između
studenata i uprave Filozofskog fakulteta oko zajedničkoga programa s Katoličkim
bogoslovnim fakultetom, te pljačka policijske središnjice u Zagrebu.
Vojislav Šešelj jedna
je od najtragičnijih ličnosti u povijesti ovih nesretnih prostora, ali ujedno je
i oličenje zla. Gdje je taj nogom stupio u Domovinskome ratu, gdje je održao
svoj govor pun mržnje, tamo su padale glave, od Voćina u Slavonija do Hrtkovaca
u Srijemu. Činjenica je da je haško tužiteljstvo napravilo ogavno loš posao koji
je omogućio haškim sucima da ga oslobode i time amnestiraju najgori govor
mržnje. S druge strane, Šešelj je pravnik i iznio je obranu u kojoj je svu
odgovornost prebacio na druge. Činjenica ostaje da su sa svim Šešeljevim
dobrovoljačkim eskadronima smrti zapovijedali oficiri Jugoslavenske narodne
armije i da ih je naoružala Služba državne bezbednosti Srbije, da je Šešelj bio
samo lutak koji govorio što je javnost Srbije tih dana mislila. Ali jednako
tako, vrh JNA nije osuđen u Haagu, a Jovica Stanišić i Frenki Simatović, glavari
SDB-a Srbije 2013. oslobođeni su svake odgovornosti, iako su faktički stvorili
Krajinu i krajine. Šešeljovo zlo pak je proizvod činjenice da je bio 1984.
bio suđen za političke delikte i da je navodno 1985. prošao kroz pakao zloglasne
KPD Zenice, što ga ne opravdava nikako, ali komunizam je stvorio ovoga monstruma
kojega je međunarodna zajednica abolirala na Haškome sudu.
Drugi slučaj koji zabavlja dio javnosti, još je jedna buna studenata Filozofskog
fakulteta u Zagrebu. Riječ o aranžmanu kojega je uredio današnji rektor
Sveučilišta i tadašnji dekan FFZG-a Damir Boras, po kojemu studenti
Katoličkog bogoslovnog fakulteta mogu paralelno studirati na FFZG-u, što je
naljutilo studente FFZG-a koji su sami ustrojeni kao religijska zajednica, pa
možemo govoriti o prvom pravom vjerskom sukobu u suvremenoj Hrvatskoj. Studenti
FFZG-a i KBF-a stvarno nemaju dodirnih točaka, prvi su uglavnom lijevo usmjereni
aktivisti koji misle da mogu izvesti socijalističku revoluciju, zatim tu su
djeca naših gastarbeitera koja studiraju jezike, pokoji nabrijani prikriveni
desničar koji prebiva na studiju povijesti ili sociologije, te neka dobra djeca
koja su shvatila da rad u školama donosi određenu životnu sigurnost, a totalno
su apolitični. Studenti KBF-a u 65% slučaja su oni koji nisu mogli ništa drugo
upisati, 30% su budući svećenici i časne, dok su 5% oni studenti, često stariji,
koji su to upisali iz vjerskih pobuda. Nastava na KBF-u i na FFZG-u nema
dodirnih točaka (KBF npr. ima školsko zvono), a jedni i drugi su zatvorena
skupina studenata koji ne doživljaju ostatak Sveučilišta. U isti tren su totalno
različiti, ali imaju identičan religijski mentalitet. Iako aktivisti na FFZG-u
često su dosadni kao proljev, ovaj put su u pravu, FFZG-ovci ovim sporazumom
dolaze u lošiji položaj. Zašto država to dopušta? Zato što država ne može
vratiti svu nacionaliziranu imovinu Katoličkoj crkvi koju su komunisti uzeli, pa
stoga Crkva ima povlašteni položaj gdje ne bi trebala imati. I tu, kao sa
Šešeljom, komunisti su skuhali ljutu juhicu koju mi danas jedemo.
Upasti u sjedište policije, ukrasti 280 tisuća eura, dignuti dvije kile zlata i
otići u noć. Nije James Bond, nije Alan Ford, nego je Hrvatska 2016. Ovo na prvu
ruku nema veze s komunizmom, ovo nema veze s bilo kojom ideologijom, ovo
jednostavno još jedan u nizu dokaza da vlast od prosinca 2015. faktički ne
postoji. Doduše, ministar Orepić proveo je svoje formativne godine u JNA,
pa stoga ne treba čuditi činjenica da ga pretjerano ne uzbuđuje da mu ispred
nosa netko nešto krade. Komunizam je nestao 1989., a mi danas 2016. i vučemo
njegove repove. Po Bibliji treba proći 40 godina da dođe do normalizacije. Ali
tko će čekati još 13 godina? Nije sramota biti Hrvat 2016., ali je peh.
Tragikomični peh.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Pet godina dakle do slobode!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|