|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 20. 6. 2016.
Ovaj tjedan ostat će upamćen po nečemu dobromu u povijesti Hrvatske.
Dogodilo se nekoliko značajnih događaja koji na prvu ruku se ne čine toliko
važnima, ali znak su da se ipak država i društvo kreću prema naprijed. Sastanak
između predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Vučića, ostavka Tomislava
Karamarka i pobjeda nad Španjolcima značajniji su događaji nego što se čine.
U gotovo svakom panonskom
mjestu Hrvatske Stjepan Radić, Đuro Basariček i Pavle Radić
imaju svoje ulice na vrlo istaknutim mjestima. Zadnju dvojicu je ubio Puniša
Račić nesretnoga 20. lipnja 1928. u nesretnoj beogradskoj Skupštini, a
Stjepan Radić je bio smrtno ranjen. Taj atentat ubio je prvu Jugoslaviju,
uništio svaku mogućnost mirnog rješenja tzv. hrvatskog pitanja u prvoj
Jugoslaviji, na povijesnu scenu je izveo ustaše, a indirektno ojačao KPJ.
Možda je teško to reći, ali ustaše ne bi nastale i ne bilo Jasenovca da
Aleksandar Karađorđević nije dao ubiti Stjepana Radića, a i sam sigurno
ne bi svršio svoj pokvaren život u atentatu. Ovo nikako ne ispričava
ustaše od bilo kakvog oblika odgovornosti, nego potvrđuje staru mudrost
da zlo jedino može proizvesti drugo zlo. Nije za odmet spomenuti da legenda kaže
da je Račića strijeljao Vlado Janić-Capo, prvi zapovjednik Sisačkog
odreda čiji spomendan slavimo 22. lipnja.
Zato ima logike da su se predsjednica Grabar-Kitarović i premijer
Aleksandar Vučić našli na taj nesretni datum u Dalju i u Tavankutu, da
probaju relaksirati nesretne srpsko-hrvatske odnose. Ovo je po prvi put
u četiri godine da se Aleksandar Vučić našao licem u lice s hrvatskom manjinom u
Vojvodini, koja je uz Posavljake najveća žrtva Domovinskog rata s
hrvatske strane. Dok je Republika Srpska u ratnim djelovanjima očistila sjever
Bosne i Posavinu od Hrvata i Bošnjaka, u Vojvodini nije bilo ratnih djelovanja,
vojvođanski Hrvati nisu digli oružanu bunu, a svejedno su krvavo očišćeni iz
Srijema, a u Bačkoj ih se državnom politikom dijeli na Hrvate, Bunjevce, Šokce,
Jugoslavene, neizjašnjene. Hrvati u Srbiji su među najsiromašnijim stanovništvom
u državi, ovaj potez predsjednice je državnički, mudar i dugotrajno koristan,
koliko god da ga svi lijevi mediji ignorirali, ismijavali ili pokazivali
uobičajni prijezir spram vojvođanskih Hrvata, koji je na tragu tipične lijeve
novinarske mržnje spram Hrvata u Bosni i Hercegovini i svih Hrvata izvan
domovine.
Dvije ostavke Tomislava Karamarka dobar su potez jer kako sam pisao u
jednim od ranijih tekstova, omogućuju HDZ-u novi početak. Na čelu HDZ-a su bili
Franjo Tuđman, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko, dok je
SDP u isto doba imao dva predsjednika, Ivicu Račana i Zorana Milanovića. Božo
Petrov je uništio politički Tomislava Karamarka koji jednostavno nije znao
odgovoriti na pasivnu agresivnost koju je iskazao MOST. SDP nikada ne bi
mogao tako nešto izvesti HDZ-u. Ono što je tragikomično je da su glavni
krimen Tomislavu Karamarku bile njegove poslovne veze i poslovne veze njegove
žene. Što se tiče međunarodne arbitraže između Hrvatske i MOL-a, nije popularno
to reći, ali Hrvatska nema nikakve šanse pobijediti, jer arbitražna vijeća
uvijek presuđuju u korist privatnog kapitala, a nikad u korist države. HDZ ima
priliku sada se dovesti u red, vidjeti kako stvari stoje na terenu i izbjegavati
bilo kakve klerikalne kombinacije, bilo s MOST-om, HRAST-om ili U ime obitelji,
jer Hrvati ne žele živjeti u srednjevjekovnoj državi.
U ovoj teškoj situaciji, nogometne reprezentacija Hrvatske je svjetla točka.
Većina hrvatskih navijača nije zadovoljna s HNS-om, niti je zadovoljna sa
Zdravkom Mamićem. Ali, bacanje baklji na teren uništilo je svaki
kredibilitet tzv. anti-Mamić struje. Ljudi jednostavno žele u tmurnim vremenima
uživati u majstorijama svojih sportaša. Jučerašnja pobjeda nad trenutnim
europskim prvacima Španjolcima koji su igrali u najjačem sastavu, koji su se
činili superiorniji ranjenoj hrvatskoj reprezentaciji, dokaz je da Hrvatska može
sve. Kada se za utakmice Drago Ćosić prisjetio genijalnog rukometnog
trenera Velimira Kljaića, ne mogu reći koliko sam se nasmiješio. Kljun je
bio oličenje toga stava da se može i mora bolje. Hrvatska može i mora bolje.
Samo treba imati hrabrosti.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Jedna od većih MOST-ovih laži i gluposti je bila da se MOL može dobiti na
međunarodnim arbitražama. Naravno da se nije moglo.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|