|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 16. 12. 2016.
Kada zasvira energični
Kries Mojmira Novakovića, punokrvni, ali ipak drugačiji sljednik Legena, onda se
svaki čovjek rođen u ovoj zemlji mora jako dobro osjećati u svojoj koži. Magična
scenska pojava Novakovića odjevenog kao ludog hrvatskog graničara, pred kojim su
bježali Švedi, Francuzi, Nijemci, Talijani, Mađari i svi opaki vojnici Europe,
vara na prvu ruku. Nema ničega ratobornoga, nema ničega negativnog, nema nikakve
ljutnje, nikakve loše emocije u toj divnoj glazbi.
U muzici Kriesa, tih super sviraca koji kroz spoj suvremenog i
modernog oživljavaju emociju naših predaka, neponovljivo je iskustvo koji se
svaki ljubitelj plesne glazbe u Hrvatskoj mora doživiti. To je isti onaj ritam
koji je nosio naše stare, tko ostane miran, taj stvarno nema ni mrvicu slavenske
duše. Pisao sam ove godine pet velikih tekstova na jednom specijaliziranom
muzičkom siteu o utjecaju etno elementa na rock muziku, kroz narodnu kulturu
Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre, Slavonije i Sjeverozapadne (kajkavske)
Hrvatske. Dotaknuo sam se mnogih sastava, ali Legena i Kriesa nisam.
Nisam se dotaknuo Kriesa, jer nije regionalno određen. Kries slobodno lebdi nad
svim hrvatskim krajevima, a iza sebe ima samo tri albuma, 'Ivo i Mara' (2004.) i
'Kocijani' (2008.), a prije nekoliko dana izdan je novi album 'Selo na okuke'
kao dio humanitarne inicijative 'Dobri domaćini' koja stoji iza domaće djece bez
roditelje i mladih friško pridošlih izbjeglica koji su pokazali sklonost
kreativnom stvaranju.
Fascinira da se albumske izvedbe ne razlikuju toliko puno od svojih živih
verzija. Sastav ne svira tako često u Zagrebu, jer Mojmir Novaković
živi u Engleskoj, a jučer nas je Kries počastio svojim drugim nastupom
ove godine poslije veljače. U dupkom punom zagrebačkom VIB-u osjetilo se nešto
istinski dobro, jedan pozitivni naboj koji kronično nedostaje u hrvatskom javnom
prostoru.
Naše starine i naše stare običaje primarno su kroz svoje djela akademski
sačuvali Radoslav Katičić i Vitomir Belaj, a
imao sam sreću da mi je profesor Belaj predavao antropologiju obreda. Puno je
slavensko-religijskog sačuvano u narodnim običajima jer Crkva nije išla đonom na
stare običaje, nego ih je mudro ukorporirala u svetačke predaje, pa je tako npr.
Zeleni Jura postao sveti Juraj. Kristijanizacija slavenskih običaja ostavila je
neizmjerno blago našoj kulturi. Od mlađih autora treba istaknuti glumca
Vida Baloga i njegov doktorat o magičnim predajama panonske Podravine
pod nazivom 'Hrvatska bajoslovlja' iz 2011.
Taj svijet starih vjerovanja u muzičkom smislu donosi Kries. Predaje naših
starih bile su vezane uz poljoprivredu, s naglaskom na plodnosti. Kada se živi
od zemlje, onda je fokus na to da zemlja dobro rodi, jer ako ne rodi neće se
imati što jesti. Plesni ritmovi svih hrvatskih regija išli su k tome da kad se
bira mlada, da se dovede u kuću žena koja može raditi na zemlji. Ludim i jakim
ritmom, naši muški preci birali su partnerice. Kako je ovo ipak 21. stoljeće,
može se bezbrižno uživati u muzici Mojmira Novakovića, Ive Letunića,
Andora Végha, Krešimira Oreškoga, Erola Zejnilovića, Konrada Lovrenčića i Ivana
Levačića, a da nema pritiska budućih svatova.
Kries je čarobni zvuk hrvatskih davnina, a mogao bi biti jači brand od nogometne
reprezentacije, samo kada bi hrvatska država imala smislenu kulturnu politiku.
Za državu i našu diplomaciju kultura je sekundarna stvar. Možda imamo slabu
industriju, možda nam je kupovna moć na dnu Europe, ali muzički smo prva
europska liga. A Mojmir Novaković i njegovi momci to dokazuju bolje od ikoga!
Jer od ove muzike rijetko tko može ostati ravnodušan, bilo gdje da živio i bilo
kojim jezikom govorio! Zumba!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Kries je uvijek posebna radost!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|