|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 17. 2. 2017.
Krajem šezdesetih godina prošlog
stoljeća u svijetu je cvala tzv. kontrakultura. Hipiji su bili na svakome uglu,
Beatlesi su bili već veterani muzike, Vijetnamski rat je bio u središtu
pozornosti, a Katolička crkva nalazila se usred bujajuće obnove. Nakon dugo
vremena, genijalni papa Ivan XXIII, danas sasvim zasluženo svetac, gurnuo je
Katoličku crkvu prema sadašnjosti. Glavna hrvatska izdavačka kršćanska kuća,
nekada teološki centar, nosi ime Kršćanska sadašnjost.
Jedan od većih pjesnika Zagreba, neponovljivi Drago Britvić,
čuveni hrvatski poeta, napisao je u Trešnjevačkoj baladi baš u to
vrijeme ove divne stihove: I treba biti ispod podvožnjaka, kad prođu svjetla
jutarnjeg vlaka, sa jednom željom ostavljenom za nas – da bude sutra bolje nego
danas. Jedna stvar je sigurna, krajem šezdesetih nitko nije pretjerano
razmišljao o prošlosti. Osim Nijemaca, koji su odjednom otkrili da su im očevi i
djedovi bili u Drugom svjetskome ratu i da su ga izgubili, a pritom da su činili
nesmiljene svinjarije i brojne zločine.
Danas je 2017. Budalasto zvuči, ali dobrom dijelu Hrvata to baš i nije
pretjerano bistro. Da se vratimo svetom Ivanu XXIII. Jedan od
glavnih koncepata II. vatikanskoga koncila bio je
aggiornamento. Taj pojam na hrvatski se prevodi ili kao
posadašnjenje ili kao podanašnjenje. Katolička crkva bila je talac
Tridentskog koncila, koji je u svoje vrijeme imao nekakvu logiku, ali to
doba je bilo 16. stoljeće i već ga je debelo u 18. stoljeću pojelo tadašnje
vrijeme. Da nije bilo Ivana XXIII. i reformi II. vatikanskog koncila,
Katolička crkva bi se jednostavno raspala i nestala.
Zašto rujem po šezdesetima? Zato što dobar dio Hrvata je odlučio postati taocem
razdoblja od 1941. do 1991. Mnogi vide ustaše kako vrebaju sa svakoga ugla, dok
drugi pak vide nekakve povampirene Srbe ili Jugoslavene. I sada tu dolazimo do
teškoga kratkoga mentalnoga spoja. Ovi koji vide ustaše na svakome uglu,
zaboravljaju da su partizani pobijedili 1945. Ovi pak koji bulazne o
Jugoslavenima i Srbima, ti pak sasvim očito negiraju hrvatsku pobjedu iz 1995. i
pljuju na grob Franje Tuđmana. Zajedničko je jednima i drugima
da nas sve odvlače u prošlost.
Ustaša stvarno nema, osim pijanih folklornih pojava, te nekoliko minornih
političkih faktora. Ako zbog čega tvrđa desnica ne može prismrditi izbornom
pragu, onda je to pretjeranog bavljenja prošlošću. Treba li zanemariti žrtve
Drugoga svjetskoga rata? Naravno da ne. Treba li zanemariti žrtve poraća?
Naravno da ne. Treba li zanemariti žrtve fašističkog terora? Naravno da ne.
Treba li zanemariti žrtve komunističkoga terora? Naravno da ne. Trebaju li ovo
biti glavne teme političkoga diskursa u Hrvatskoj? Naravno da ne.
Hrvatskoj politici treba
aggiornamento. Hrvatskoj treba posadašnjenje, nama treba podanašnjenje.
Bivša Jugoslavija živjela je u slavnoj prošlosti. Svaka škola se zvala po nekom
zavedenom nesretniku koji je poginuo u borbi s višestrukom jačim neprijateljem
kako bi drug Tito mogao imati vile u svakoj jugoslavenskoj
republici i hvatati za grudi Sophiu Loren na Brijunima. Danas
su gotovo svi partizanski ratnici zaboravljeni. Moja osnovka se zvala
Krešo Rakić, nitko ne zna danas tko je to bio. Od pretjeranog života u
prošlosti, Jugoslavija je, kajkavski kazano, otišla v riticu. Naravno, i
ekonomski je bila dokrajčena, gospodarstvo je bilo mrtvo.
A ovi kojima su puna usta pretjeranog
domoljublja ili antifašizma, budite uvjereni, debelo su to financijski i
statusno naplatili. Sretan sam što znam dosta junaka Domovinskoga rata koji su
se borili za Hrvatsku, a ne za svoju penziju ili pravo da 22 godine nakon rata
svima sole pamet u ime nekakvog kvazihrvatstva, po principu da su svi ostali u
krivu, jedino su oni u pravu (šifra: SUBNOR).
Danas su glavni neprijatelji Hrvatske kronična nezaposlenost, manjak
perspektive, demografska katastrofa koja nas uništava, nemogućnost kvalitetnog
poslovanja, loši radni uvjeti i manjak svakoga optimizma. A svi oni koji tvrde
drugačije, oni očito mrze ljude koji žive u Hrvatskoj. Jer lako je živiti u
prošlosti. Takvi ne žele da bude sutra bolje nego danas.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Hrvatski pisac i akademik Ratko Cvetnić (r. 1957.) jednom mi je prilikom pričao
kako su u našu osnovku dolazili na dan škole ostarjeli roditelji Kreše Rakića i
kako je to bilo nešto pretužno za doživjeti.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|