Piše: Mislav Miholek

Tek  od 17. stoljeća počinje se osjećati nekakav utjecaj zapadne teologije na pravoslavnu misao, ali to se svodilo na to da su pravoslavni teolozi koristili često protestantske argumente protiv katolika, a katoličke argumente pak protiv protestantske teologije. Kontakti između pravoslavlja i protestantizma bili su vrlo rijetki. Tako je primjerice carigradski patrijarh Joazaf II. poslao svojega izaslanika đakona Dimitrija Miza u Wittenberg, koji se 1559. vratio s Melanchtonovim pismom.

Jedini izuzetak u pravoslavno-protestantskom kontaktu su bili anglikanci. U 17. stoljeću, carigradski patrijarh Ćiril Lukaris dopisuje se s anglikanskim canterburyskim nadbiskupom Abbotom, a primjerice aleksandrijski patrijarh Metrofan Kritopulos, za vrijeme svoga studija (1617-24.), boravio je u Oxfordu.

Krajem 17. stoljeća planirao se osnutak grčkog koledža pri Gloucester Hallu u Oxfordu (danas Worchester College), ali nedostajalo je novaca da takav poduhvat zaživi. Od 1716. do 1725. vođena je prepiska između pravoslavnih teologa i non-jurorsa, odbjegle skupine anglikanaca od središnje Anglikanske crkve, ali dijalog nije bio pretjerano uspješan.

U 19. stoljeću u Engleskoj, pojedini teolozi zanimaju se za istočnu teologiju, pa se 1863. osniva Udruženje za Istočnu crkvu (danas Udruženje Anglikanske i Istočne crkve).

U dvadesetom stoljeću suradnja se nastavila. Službene konferencije Anglikanske i Pravoslavne crkve održane su u Londonu 1930. i 1931. i u Bukureštu 1935. Sljedeća konferencija je bila 1956. u Moskvi. 1922. carigradski patrijarh Melecije IV. u svojoj deklaraciji priznao je svećenička ređenja kod rimokatolika, anglikanaca, starokatolika i od Armenske crkve. Slijedila su priznanja od strane Jeruzalemske, Ciparske, Aleksandrijske i Rumunjske crkve. Druge pravoslavne crkve nisu se pridružile. Treba naglasiti da su ovi postupci bili odjek rasprave katolika i anglikanaca, koja je završila 1896. kada je papa Leon XII. izdao encikliku Apostilicae curiae, kojom se anglikanska ređenja smatraju ništavnim i nevaljanim.

Pravoslavno-anglikanski dijalog proizveo je i prigodne dokumente, odnosno teološke zajedničke izjave. Moskovska izjava (The Moscow Agreed Statement) nastala je 1976., a Dublinska izjava (The Dublin Agreed Statement) donijeta je 1984. Iako je od 1973. intenziviran dijalog između pravoslavaca i anglikanaca (stvorena je zajednička komisija ), vladika Kallistos (Ware) smatra da su ove dvije izjave imale mali utjecaj na konkretan crkveni život Pravoslavne i Anglikanske crkve. Zadnji važniji zajednički dokument je Ciparska izjava (The Cyprus Agreed Statement) iz 2008.

Sveukupno, relativno dobri odnosi između pravoslavaca i anglikanaca, nisu izvirali toliko iz dogmatskog suglasja, nego je više bila riječ o međusobnom poštovanju, a jedan od glavnih razloga tome činjenica, da su se međusobno, pravoslavci i anglikanci, odrekli od bezobzirnog prozelitizma.
 
Vladika Kallistos (Ware), kao glavni teološki autoritet na ovome području, naglašava da se često misli da je Anglikanska zajednica in communio s Pravoslavnom crkvom, ali to nije točno. Vladika smatra da prvo treba izjednačiti doktrinalna neslaganja, a onda se može govoriti o svemu ostalom.

 

(22. 04. 2018.)

Izvori:

Enciklopedijska izdanja: