Piše: Mislav Miholek

Kršćanstvo je oduvijek bilo raznovrsno, prije Prvoga sveopćega ili ekumenskoga koncila u Niceji 325. kojega je sazvao car Konstantin, više iz političkih, nego teoloških razloga, kolalo je mnoštvo struje i ideja, u živoj teološkoj raspravi doduše uvijek je postojao mainstream kršćanske misli. Kroz literaturu možemo pratiti heretičku misao prvih stoljeća, a iz ovoga teksta možemo vidjeti da su određene teološke ideje žive i danas.

Crkveni otac Ignacije Antiohijski (o. 35.-o. 107.) spominje doketizam, koji je nijekao realnost Kristova tijela, a spominje i niz heretičkih sljedbi koje su se bazirale na toj misli.

Gnosticizam je jedan od najspominjanijih pojmova i danas, to je sinkretizam grčke filozofije, ranoga kršćanstva, perzijskih/iranskih religijskih pokreta i židovstva, također tu je i spoj s pitagorejstvom i misticizmom. Biblijski tekstovi se tumače simbolički, često previše alegorijski, a važni su brojevi i snovi. Gnoza (spoznaja) je važna za kršćanstvo, još od Pavlovih poslanica, koje su najstariji dijelovi Novoga zavjeta, a kršćanin treba prepoznati pravu gnozu. U borbi protiv gnostika istakli su aleksandrijski učitelji i teolozi Klement (o. 150.-o. 215.) i Origen (o. 185.- o. 253.).

Glavne značajke gnostičke hereze su arhistoričnost, gnostici se suprotstavljaju povijesti, čovjek je slučajno se našao u povijesti, ovaj svijet nije pravo boravište, gnostik teži oslobađanju od ovoga tijela, koje je oklop za dušu. Vrlo je naglašen dualizam duše i tijela. Apostol Pavao primjerice gleda na čovjeka kao trojstvenoga, tu su tijelo, duša i božanski duh. Gnostici ljude dijele na one koji su hilici (pozemljari), psihici (duševni, ali bez božanskoga traga) i pneumatici (duhovni, oni jedini imaju spas). Naglasak je na duhovnome iskustvu, gnostici se ponašaju kao elita, primjerice to je vidljivo kod gnostika Teodota ili pak u Ptolemejevom Pismu Flori.

Montanizam je dobio ime po svećeniku Montanu iz Frigije. Bio je to ekleziološki pokret koji imao želju za obnovom žara prve Crkve. Naglasak je bio na Duhu Svetome, pokret je optuživao Crkvu da je zatajila poslanje. Iz pozicije teološkoga mainstrema, hereza je u tome što se montanizam distancirao od službene Crkve, prisvaja Duha Svetoga za sebe. Uspješno je brodio kroz treće stoljeće, a ugasio se tek u četvrtom stoljeću. Jedan od najvećih teologa starine, Tertulijan (o. 160.- o. 240.) bio je montanist.

Adopcionizam je dogmatska hereza koja tvrdi da Isus Krist nije prirodno Sin Božji, već da ga je Bog posvojio prilikom krštenja na rijeci Jordan. Njegov izvor je u strogo starozavjetnom monoteizmu, a iz te perspektive Isus je autentični objavitelj Oca.

Patripasionizam ili modalizam ima specifično tumačenje tri božanske osobe, koji su samo različiti modusi objave jednoga Boga, koji se malo pojavljuje kao Otac, malo kao Sin, malo kao Duh Sveti. Po toj teološkoj logici, Otac je visio na križu.

Subordinacionizam ima opet izvor u židovskoj misli, Otac je na vrhu, ispod se nalazi Sin, a sasvim na dnu je Duh Sveti.

Kontra židovskoj misli i starozavjetnom utjecaju, istaknuo se marcionizam, nazvan po maloazijskom svećeniku Marcionu (o. 85.-o. 160.), koji je selektivno čitao Bibliju. Starozavjetni Bog (koji je stvoritelj i koji je pravedan) nema veze s novozavjetnim Bogom (Isusov otac, spasitelj, milosrdan). Marcionizam tvrdi da nema kontinuiteta između SZ-a i NZ-a. Jedna od hereza koje je izričito osudio Nicejski sabor.

 

(03. 05. 2018.)

Izvori: