Piše: Mislav Miholek
 
Središnja hrvatska tema ovih dana (za buduće čitatelje, nalazimo se u ožujku 2018.) svakako je Istanbulska konvencija. Rijetko koji je dokument dignuo toliko prašine kao ova konvencija. U javnu raspravu uključili su se svi, a dio Crkve i teologa također je dignuo glas. Iako sam pisao o dotičnoj pojavi, nisam spomenuo važnu stvar, u katoličkoj teologiji, ova problematika dio je socijalnog nauka Crkve.

Suvremeni socijalni nauk Crkve naziva se i socijalno učiteljstvo, socijalno naučavanje, a baziran je na enciklikama, govorima, radio porukama, televizijskim izjavama i svim crkvenim dokumentima koje daju trenutni papa i pape prije njega, na ekumenskim koncilima, ali također i  na dokumentima koje izdaju lokalni biskupi. Korijeni socijalnoga nauka su u Riječi Božjoj (Biblija), u otačkom nauku (teologija prvih pet do osam stoljeća) te u raspravama srednjovjekovnih učitelja.

Od otačkih teologa možemo spomenuti dva važna Rimljanina, a to su Quintus Septimius Florens Tertullianus - Tertulijan (o. 155 – o. 240.) i Aurelius Augustinus Hipponensis – Augustin Aurelije (354.-430). Za katoličku teologiju srednjega vijeka bez premca je najvažniji Toma Akvinski (1225.-1274.). Doba reformacije i protureformacije imalo je neke druge teološke afinitete, iako društvena pitanja jesu bila i u bazi reformacijskog i protureformacijskog pokreta.

Prvi dokument socijalnoga nauka novijeg doba bila je enciklika Rerum novarum Lava XIII. (15. svibnja 1881.), a ona je bila odgovor na tzv. socijalno pitanje koje je donijela industrijska revolucija, a Katolička crkva nije se baš najbolje snašla u rastu socijalizma i liberalizma kao novih političkih ideologija.

Rerum novarum ističe: 1) dostojanstvo radnika, 2) povezanost ekonomije i morala, 3) Crkva ima pravo zadiranja u socijalna pitanja, 4) socijalizam i liberalizam nisu dobra rješenja, 5) država mora intervenirati u socijalna pitanja (socijalna sigurnost, jednake plaće) i 6) radnici nisu robovi i moraju biti zaštićeni. Ovo su i dalje temelji socijalnog nauka Crkve.

Papa Franjo u akciji. (Večernji list, 14.05.2015.)

U međuvremenu nastalo je podosta dokumenata koji detaljnije razrađuju socijalni nauk Crkve. Ti dokumenti odgovaraju na tekuća društvena pitanja i razvijaju detaljnije sociološke poglede pojedinih papa, ali i cjelokupne Crkve. Bez premca tu je Gaudium et spes (Radost i nada), pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskoga koncila. (1965.). Tu su i papinske socijalne enciklike: Quadragesimo anno (1931.), Mater et Magistra (1961.), Pacem in terris (1963.), Populorum progressio (1967.), Octogesima adveniens (1971.), Laborem exercens (1981.), Sollicitudo rei socialis (1987.), Centesimus annus (1991.), Evangelium vitae (1995.), Caritas in veritate (2009.) i Laudato si' (2015.). Papa Franjo je dao i socijalnu pobudnicu Evangelii gaudium (2013.)

Hrvatska teologija relativno odlično prati socijalni nauk Crkve, s obzirom na pojedine druge grane teološke znanosti. HBK je 1996. osnovala Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve. Centar ima svoje web stranice na kojima se može pronaći značajan dio crkvenih dokumenata, ali uglavnom do 2000. godine. KS redovno tiska sve papinske dokumente.

Srećom, na hrvatskom jeziku se može naći pregršt izdanja na ovu temu. Primjerice tu su Uvod u katolički socijalni nauk (Zagreb, 1995.) Rudolfa Weilera, Socijalna agenda: zbornik mjerodavnih tekstova (Zagreb, 2004.), Kompendij socijalnog nauka Crkve (Zagreb, 2005.), a posebna teološka poslastica je klasični njemački udžbenik Kršćanski socijalni nauk (Zagreb, 2005.) kardinala i koncilskoga oca Josepha Höffnera, traži određenu razinu obrazovanje iz društveno-humanističkih znanosti, ali pokazuje bit socijalnoga nauka Crkve.

Teologija nikada nije bila dostupnija na hrvatskome jeziku, nego danas.



 

(19. 03. 2018.)


 

Izvori:

Enciklopedijska izdanja:

A. Starić (ur.), Enciklopedijski teološki rječnik: Sveto pismo, povijest, duhovnost, fundamentalna teologija, dogmatika, moral, ekumenizam, religije, Zagreb, 2005.
 

Knjige, monografije:

R. Weiler, Uvod u katolički socijalni nauk, Zagreb, 1995.

Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.