Uvijek je pravo vrijeme za molitvu

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 19. 02. 2019.


Ovih dana zbiva se dosta toga na religijskom i političkom planu. Papa putuje, Katolička crkva nastavlja borbu protiv pedofila (sad već bivši kardinal Theodore McCarrick sveden je na laika, za jednoga moćnoga prelata, to je strašno, iz pozicije njegovih žrtava, to je sitnica), francuski novinar Frederic Martel najavljuje svoju knjigu o vatikanskim strukturama koju je milozvučno na francuskom nazvao Sodoma (izlazi 21. veljače na čak osam jezika), a podosta je na tragu onoga što godinama pišu američki katolički novinari (Vatikan je utvrda homoseksualizma koji prezire žene i suvremenost, cvate korupcija, umirovljeni papa Benedikt XVI. naivno se nije snašao u svemu tome, a i papa Franjo se nalazi između više vatri), ali neka se time više bave ljudi koji su unutar crkvenih struktura, ja sam mala ovčica koji je izvan svih službenih tokova, ako su biskupi cijeloga svijeta zadovoljni takvim stanjem, neka im bude.

Politički gledano, u Hrvatskoj nikada nije dosadno. Nažalost, kako su nastale prve hrvatske srednjovjekovne državice, tu se ratuje ili dok je mir netko šuruje protiv nekoga drugoga. Fascinantno je koliko tu vojska projahalo i dovezlo se lađama. Redom, Avari, Franci, Mlečani, srednjovjekovni Bugari, arapska mornarica, Mađari, Mongoli ilitiga Tatari, Turci i sva njihova soldateska sastavljena od raznih neturskih naroda, razne austrijsko-njemačke armade, general Marmont sa svojim hrabrim Francuzima koji su pak borili protiv Rusa na krajnjem jugu Hrvatske, poslije Prvoga svjetskoga rata ovdje bilo svih mogućih okupacijskih vojski Antante (uključujući vojnika iz Indokine), u Drugom svjetskom ratu su ovdje bili najgori Čerkezi ii Kozaci, a u Domovinskom ratu uz multinacionalnu JNA i jednonacionalne četnike, "uveseljavao" nas je UNPROFOR svojim čestim prometnim nesrećama, širenjem AIDS-a i općom krađom i korupcijom. Uz ovoliko vojničkoga muvanja, nije čudo da postoji jedno generalno nepovjerenje spram svakoga autoriteta. To da u ovome konstantnom ratnom stanju je nastalo išta kulturno i da je Hrvatska, unatoč svemu, neovisna nacija, to je živo čudo. Iako se trenutno čini da je situacija podosta katastrofalna, zapravo poslije toliko nedaća nije toliko loša. Što ne znači da je sjajno, ali imamo ipak i dalje dobar temelj da se preobrazimo u Dansku jugoistoka Europa.

S ovim do sada napisanim, hoću jednostavno reći da su teška vremena, ali očito da to nije ništa novo na ovom području gdje se dodiruju Srednja Europa, Mediteran i brdoviti Balkan. Nije ništa novo, ni jednostavno, nije ništa kako bi trebalo biti. Ali svejedno se živi, uz sav blues života, postoje lijepe strane, nešto nas tjera naprijed. Nešto je u nama što prkosi svim ovim glupostima, svim ovim glupanima, svim ovim faktorima koji nam mrse račune.

Jedan od načina kojim se poboljšava kvaliteta (kako je blesava ta suvremena fensi-šmensi konstrukcija) sasvim je sigurno molitva. Kada otvorimo Novi zavjet, kršćani su pozvani na molitvu. Isus se molio usrdno i sistematski, Oče naš ta centralna molitva kršćanstva, to molitveno središte je nešto što je Isus nam darovao i ostavio iza sebe. Već prve generacije poslije Isusovog uznesenja svesrdno su molile, sveti Pavao poziva na ustrajnu i postojanu molitvu.

Prve generacije kršćana inspirirane su ponajviše Psalmima, to je i danas najčitanija knjiga Staroga zavjeta među kršćanima. Od psalama, tužaljke i danas vrlo vjerojatno najviše korespondiraju sa suvremenim čovjekom. Kršćanstvo na Zapadu vrlo vjerojatno gubi bitku sa suvremenim svijetom zbog opće kulture instant uspjeha. U ovom suvremenom svijetu kojega je na neki način konceptirao Andy Warhol (privatno vrlo pobožan grkokatolik) tvrdeći da će svatko imati 15 minuta slave, teško da može proći religija i vjera koja stvari gleda dugoročno. Zajedničko putovanje Boga i čovjeka traje od Edena i toga raja zemaljskoga sve do Novoga ili Nebeskoga Jeruzalema, a to je trnovit put, dugačak put. Warholovih 15 minuta se sve više pretvara u 15 sekundi, za ništa i nikoga nema vremena, a za molitvu treba sjesti, izolirati se, pročistiti misli. Neki dan su mi susjedi toliko lupali i bušili da su mi dvije žarulje se jednostavno odšarafile od pretjerane vibracije. To nije baš idealno okruženje za molitvu.

Zajednička molitva Naroda Božjega je bogoslužje. To je svečani izraz zajedništva. Bogoslužje je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno je vrelo iz kojega struji sva njezina snaga. Apostolski su, naime, napori upravljeni k tome da se svi, koji su vjerom i krstom postali Božja djeca, skupljaju u jedno, kako to izriče Drugi vatikanski koncil (SC 10). Šteta je da se djecu tjera na nedjeljo bogoslužje, pa poslije krizme jednostavno nestaju mlađi vjernici iz crkava, osim onih koji su supkulturno ili pak obiteljsko-financijski vezani uz Katoličku crkvu. Kao reakcija, u većim gradovima uvijek imate protestantske crkve koje su često sastavljene od mlađih ljudi željnih intimnijih obrazaca, ali te crkve često stare kako stare njihovi osnivači. Čudesne se stvari tu događaju, ali to je priča za neki drugi post.

Osobna molitva je samo osobna. Ne ovisi o zajednici, ovisi samo o nama i o Bogu. Bahato razbacivanje vlastitom pobožnošću je antikršćanski, odsjaj je staroga vijeka, Novi zavjet nas poziva na skrovitost molitve, osoban odnos s Bogom, svatko u svojoj dubini treba naći način kako približiti sebi ono onostrano, ono nedohvatljivo, onoga Boga kojega nam je očitovao Krist na križu.

Molitva je kao melem na rame u ovome svijetu u kojemu ljudi se teško dogovaraju oko ičega, u kojemu su svi pobjegli u vlastitu sebičnost i u kojem svi bježe za svojih 15 sekundi slave. Bog je taj koji sluša nas kada nam je teško, a ponekad osjetimo Božju blizinu kada se najmanje nadamo. Treba se moliti za otvorenost srca ovih dana i možda se dogodi kakve sitno čudo.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Molitva nikada nikome nije naškodila!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.