Hrvatska, zemlja u kojoj se mrzi smisleni rad i u kojoj se tjera mlade u inozemstvo

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 16. 4. 2019.


Nalazimo se pred još jednim Prvim majom, praznikom koji je odavno izgubio ikakav smisao postojanja. Veliki komunistički projekt je propao, marksizam ne može više objasniti apsolutno ništa bitno, kako je to svatko inteligentan mogao vidjeti gledajući Žižeka i Petersona, suvremeni marksizam se pretočio u tzv. borce za socijalnu pravdu (eng. SJW) kojima radnici nisu ni na pameti, a politička korektnost je jedina svetinja.

Inače, najzabavnije je bilo slušati (inače uvijek odličnoga) Žarka Puhovskoga kako je na N1 televiziji bio pravo zgranut navedenom debatom u kojem spomenuti dvojac se pokazao da im nije pretjerano stalo do marksističke pravovjernosti, a možda je tu malo i ljubomore u igri, jerbo je Žižek jedini svjetski poznati filozof s područja bivše Jugoslavije. Inače, smrt Boga na križu nije "izmislio" Nietzsche, kako reče dr. Puhovski, nego Martin Luther, Bog na križu je središte njegove teološke misli (nevjerojatno genijalni uvidi, Luther je i danas relevantan mislitelj), a Nietzsche je sin luteranskoga pastora i sasvim sigurno je bio dobro upoznat s Lutherovom misli. Pogledao sam cijelu debatu dvaput, moram reći da iako su bili preblagi, iako nisu bili loši. Lijepo je kad su intelektualci u središtu svjetske pozornosti, štoviše to je sjajno.

Da se vratimo Hrvatskoj i njezinim problemima. Hrvatska ima teških problema s radom, koji su uzrokovani, kao i sve ostalo, historijskim iskustvom koje nikada ovdje nije bilo sjajno. Zapravo, s obzirom na povijest ovih prostora i kako bi to rekao Winston Churchill, prostrana groblja koje smo uvijek proizvodili, kada sve uzme u obzir, hrvatska država nije uopće u lošem stanju. Ovdje vlada kampanja opće kuknjave i nezadovoljstva, a oni koji najviše kukaju su uglavnom (prerano) umirovljeni ljudi jer im je dozlaboga dosadno i ničim se ne bave osim što cijele dane gledaju televiziju i šire mržnju po hrvatskom dijelu Interneta, te tjeraju sve mlado iz države. Naravno da može bolje, naravno da su neke stvari grozne, ali ovdje pesimizam cvate i previše.

Generalno, tu se prezire stručne radnike. Hrvatska je povijesno jedino davala dobre vojnike i kvalitetne obrtnike, te pokojeg genijalnoga znanstvenika, čisto statistike radi. Jedna od najgorih ostavština komunizma je prijezir spram malih obrtnika i sitnih poduzetnika, tzv. privatnika, onih ljudi koji ne žele biti uhljebi ili raditi u velikim sustavima (koji su ruku na srce uglavnom izumrli). Ta količina mržnje koju hrvatski obrtnici i mali poduzetnici trpe od prosječnoga Hrvata je fascinantna. Iako cijela država ovisi o obrtnicima, malim i srednjim poduzetnicima (krupnom kapitalu se redovno porezni i ini dugovi opraštaju kao da je riječ o krađi špekula), svejedno se te ljude prezire.

Druga kategorija radnika koji svi mrze su oni koji se bave intelektualnim poslom. Istina, hrvatska sveučilišta imaju image korumpiranih i lijenih ustanova (koliko je to točno, to ostavljam vama svima na vlastiti uvid), ali to je onaj manji dio intelektualnih radnika koji su uhljebljeni na državnoj sisi. Kod nas se općenito svaki rad u kojem se koriste moždane stanice prokazuje kao prljavu rabotu, jer tko je vidio misliti, kada se može rintati u rudniku i paliti visoke peći.

Ovo je čak duže od komunizma, Austro-Ugarska kao klerikalna država je već sumnjivo gledala na sve misleće ljude, Prva Jugoslavija isto je bizantinski smatrala intelektualce problematičnim bićima, a za komunizma je postojalo nešto što se zvalo poštena inteligencija, što je impliciralo automatski da postoji nepoštena inteligencija, koju se trpalo na Goli otok, Lepoglavu i Gradišku. Što bi danas dio naroda dao da može opet lomiti kičme tih intelektualnih neradnika koji neće raditi. Što je najzabavnije, hrvatski fizikalci, naši temeljni radnici na građevini su vrlo poštovani, a ova ekipa koja hejta intelektualce uglavnom nije lopatu držala u ruci, zapravo jednako mrzi i radnike s lopatom.

Mogli smo ovih dana čitati da je Hrvatska zemlja u EU kojoj najviše nedostaje radne snage. Nema radnika svih vrsta, od tzv. majstora svih vrsta i fela preko srednjoškolskih nastavnika fizika i kemije, pa do sezonskih radnika. Ulazak u EU omogućio je ljudima da rintaju za bolji novac izvan granica RH. Ne postoji stvarni dogovor krupnoga kapitala i politike da se zadrži ljudi ovdje. Npr. razni kvazipoduzetnici širom hrvatske obale bi držale sezonske radnike u uvjetima gorima nego u zatvoru, a pritom plativši čim manje radnike. Država ne želi reformirati javnu upravu koja usisava enormne novce, a svi mlađi od 40 godina koji rade u javnoj upravi plakat će vam se da nedostaje stručnoga osoblja širom uprava, agencija i ministarstava (ljudi rođeni u osamdesetima su kralježnica sustava i države, bez njih bi doslovce država propala), jer državna uprava je najveći arboretum u Europi, posjeduje najviše skupocjenih fikusa, pogotovo ovih u mirovanju starih od 45 do 65 godina.

Ovaj nered na radnom tržištu, kuknjava i čemer potpomognuti su općom medijskom kampanjom u kojoj se uvjerava sve mlade ljude da je ovo Čečenija i da je sve propalo i da se mora, ali mora otići van. Kojoj to državi u Europi najviše pogoduje, nije teško pogoditi. Dovoljno je otvoriti oči.

Vrijeme je da se krupni kapital i država dogovore hoće li ili neće da radnici ostanu ovdje u Hrvatskoj. Tu neće pomoći promašeni sindikalni referendum, za koji tragikomično daju potpise baš penzioneri. Zaposleni ne stignu, jer su na svome radnome mjestu. Hrvati su odlični radnici, vrijeme je da se ih prikladno plati za taj rad, jednako tako je vrijeme da država odustane od većine nameta i da otpusti sve fikuse iz javne uprave. Inače ćemo stvarno postati pusta zemlja.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Tko je mogao znati pred 5 godina da će u Hrvatsku biti navala slabo plaćenih stranih radnika!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.