Pet godina bez Arsena Dedića - kulturna rupa koja se osjeti

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave:  16. 8. 2020.


Kada je sada već davne 1987. Crvena jabuka pjevala Bože, kako teška godina, Zlatko Arslanagić je vrlo vjerojatno mislio na prethodnu 1986. kada je putem do Mostara poginulo pola članova banda, Dražen Ričl i Aljoša Buha prerano su završili svoje mlade živote. Ova naša godina nevjerojatno se dobro uklapa u taj stih. Prošla 2019. bila je jedna ružna godina, a ova 2020. odlučila je biti još gorom. Nevjerojatno puno ljudi umire, više poznatih i manjih poznatih, ne pamtim toliko sprovoda obitelji, prijatelja i znanaca kao u ove dvije godine. Teška su, teška vremena, korona je kruna jedne svjetske krize duha.

Zadnje dvije osobe iz "teške" kategorije koje su napustile ovaj svijet u kulturnom smislu su kompozitor Rajko Dujmić (o Fosilima je potreban jedan oveći tekst) i svestrani kulturni radnik, primarno pjesnik, Tonko Maroević. Vrlo nadareni pojedinci, iako različiti. Dujmića je njegova genijalnost tjerala na konfliktnost, dok je Maroević bio nevjerojatno pomirljiv čovjek, oličenje kršćanskoga mira, surađivao je sa svima u našoj kulturi koja je ideološki još jače posvađanija nego što je društvo. Sve što se radi u hrvatskoj kulturi uvijek je na nož. Točno se zna koje kulturne ustanove pripadaju jednima, a koje drugima. Iako je ideologija često samo pokriće za pitanje novaca. Kultura je takva djelatnost koja je gubitaška, ona bez države ne može preživjeti, ma što da domaća libertarijanska sekta tvrdila, neka stvari bez države ne idu.

Junak ovoga teksta je Arsen Dedić. Napustio nas je pred sada već pet godina, 17. kolovoza 2015. O tome čovjeku je uvijek lijepo pisati i zapravo često pišem o njemu i podosta ga spominjem. Fascinira me jer je bio u isti tren konfliktna osoba, ali u isti tren i spajao nespojivo. Kada čovjek razmisli, uvijek bio u glavnome toku hrvatske kulture, ali uvijek i disident. Kada su ga komunisti naganjali, naganjali su ga zbog poezije s primarnom kršćanskom, katoličkome tematikom, iako to baš nije prva pomisao kada čovjek pomisli na Arsena. Njegov stariji brat Milutin je gorljivi pravoslavac, slikar i povjesničar umjetnosti kojemu je Hilandar u središtu profesionalne pozornosti. Da stvar bude smješnija, Milutin je u Beograd došao preko majčine, hrvatske strane obitelji, a ne tatine srpske. Mama Jelka i tata Jovan valjda i jesu ugradili Arsenu tu neku mogućnost pozitivne dvojnosti.

U svome nekrologu Arsenu, koji je imao naslov Arsen - institucija hrvatske kulture, uglavnom sam sažeo Arsenov život. Nakon pet godina Zlatko Gall je napisao Arsenovu biografiju, izlazi sada, treba vidjeti što piše, tamo je više od sažetka. Ono što je meni fascinantno je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije za Arsenovoga života snašla snage da ga uvrsti u svoje redove. Tonko Maroević je bio akademik, ne po svojoj stručnoj kunsthistoričarskoj liniji, nego kao pjesnik. Vjerujem da mu je to bilo zaista slađe, nego da je bio po prvoj liniji. Ali stvarno je pomalo bedasto da Arsen nije bio akademik.

O Arsenu se da svašta pisati i Arsen neiscrpna tema, ali u spomen na pet godine od odlaska spomenut ću tri albuma iz osamdesetih.

Prvi je LP Provincija iz 1984. Sniman je u Ljubljani u ožujku iste godine. Sadrži nekoliko sjajnih pjesama od kojih ja za opću publiku vrlo vjerojatno najprepoznatljivija Djevojka iz moga kraja (A2), kao i jedna od himni Zagrebu, Zagreb i ja volimo se tajno (A5). Fetivi Šibenčan je u isti tren bio i vrlo gorljivi Zagrepčanin. Rijetko koja pjesma tako dobro očarava okus i ukus Zagreba, barem meni. Tutićeva Doris mi dođe tu negdje kada bi trebao reći što je to Zagreb kakav pamtim prije rata, barem u muzičkom smislu. Meni je osobno najdraža s ovoga albuma Ne vraćaj se starim ljubavima, pjesma koja možda nije toliko u središtu pozornosti publike, ali stihovno i muzički, čista genijalnost. Treba reći da legenda slovenske muzike i slovenskoga jazza Jože Privšek radio je produkcijski ovaj album s Arsenom i njegovi su magični aranžmani.

Drugo izdanje koje treba spomenuti dupli je LP Moje popevke iz 1986. Riječ je o tome kako je to Nenad Turkalj nazvao na samoj ploči Kajkavskom spomenaru Arsena Dedića, pjesmama koje su prvenstveno pisane za Krapinski festival. Prva ploča su isključivo stihovi Drage Britvića i uglavnom su pjesme Gabi Novak, dok je druga ploča nebritvićeva. Riječ je o 16 kajkavskih hitova koji su doslovce ušli u narodnu baštinu od Oko je'ne hiže pa do nekolicine pjesama posvećene Zagrebu i ostalim kajkavskim predjelima, na reizdanju iz 2007. dodane su još 4 pjesme, npr. ultimativna samoborska himna Sanobor, duet Gabi i Arsena na stihove samoborske legende Jože Prudeusa, koji je isto umro početkom ove godine.

Treći LP s kojim ćemo završiti ovaj tekst-spomenak je Kino Sloboda iz 1987., nazvan po šibenskom kinu. Gorko-slatki album u produkciji genijalnoga Mate Došena čiji aranžmani su dodir raja. Na ploči gitare sviraju Vedran Božić i Branko Bogunović, a tu još nešto citira i Zlatko Vitez (Automati/B2). Najpoznatija je Otkako te ne volim (B3), a naslovna Parabrod Rex (A1) i Tko stoji iza mene (B1) snažni su svjedok raspada jedne države i jednoga sustava. Pred pet godina netko je od velikih ljevičarskih pravednika, prva klasa hrvatskoga novinarstva mrtav-hladan ispalio da je Tko stoji iza mene nastala je za vrijeme "mračnih" Tuđmanovih vremena. Kako krivo. Arsenova oštrica u devedesetima nije nimalo otupjela, štoviše, ali to su neki drugi albumi kao npr. Tihi obrt i Ministarstvo straha.