Zašto hrvatsku naciju toliko diže dobra Oršićeva igra, a ljute porazi reprezentacije?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 30. 6. 2021.


Nogomet, ta obožavana, ali i omražena riječ. Većina ga prati za velikih natjecanja, dio ljudi su istinski fanatici, dio ravnodušni, dio ga ne podnosi.

Tko nema u obitelji ili među prijateljima barem jednu osobu koja misli da su svi prolupali kao mala djeca jer dvokratno po 45 minuta, ako treba i s pola sata produžetaka, gube svoje vrijeme. Jer hrpa odraslih ljudi bleji u 22 muškarca (budimo realni, ženski nogomet izrazito rijetko tko prati u Europi) koji naganjaju jednu loptu. Nisu to samo dvije momčadi, to je cijelo navijačko okruženje, sav taj muving, prije, za vrijeme i poslije utakmice. Ja poznajem podosta. Sve su to ljudi za koje nema sile koja bi ih natjerala da zavole nogomet. I to je normalno. Nismo svi jednaki i ne trebamo biti svi jednakoga mišljenja. Neslagati se je civilizirano i lijepo.

Meni je nogomet bio suđen. Obiteljska linija, ona je HAŠK-ova. Zagreb je prije Drugoga svjetskoga rata imao je dosta klubova. Najjači je bio Građanski, koji je skupljao široke gradske mase, navijačka baza na Trnju i takvim opasnijim kvartovima, samozvani purgeri. Drugi je bio HAŠK, dio širokoga akademskoga kluba, nogometna sekcija je bila jaka, a njihov naziv je bio akademičari jer su primarno svoje športaše regrutirali među studentarijom, moja pokojna baka Marija bila je u teniskoj sekciji i igrala tenis, ta pomisao i danas često izaziva dobrohotan smijeh kod moje familije, jer moja baka i športske stvari, to nije nešto što na prvu loptu nije baš zajedničko. Ali zanimljivo, uvijek je imala razumijevanja za naklonost nogometu.

Njezina braća su isto bila u HAŠK-u, brat Ferdo bio je srednjeprugaš, prvak Jugoslavije 1928. u momčadskom prvenstvu na 10 km. Ali to mu je bilo nevažno, usporedivši s nogometnom sekcijom HAŠK-a. Fanatik nogometa, pred Domovinski rat, njegovi imendani ili bilo kakva slavlja, uvijek zabavni su bili, a u tom domu sam vidio face kao što su bili Žarko Dolinar ili Mladen Delić, naravno stari HAŠK-ovci (a ja naravno nisam znao tko su ti ljudi, to sam kasnije, stariji osvijestio). Iako je bio i kasnije funkcioner Dinama (atletskoga, nogometnoga i cijeloga), kod bakinoga brata, sve je bilo u HAŠK-ovim bojama. Njemu je HAŠK do smrti ostao športska svetinja.

A taj HAŠK je spajao nespojivo. Sve hrvatske regije, sve političke opcije, sve vjere. Npr. predsjednik cjelokupnoga HAŠK-a od 1931. do 1936. bio je vrlo ugledni zagrebački Židov, profesor David Karlović, jedan od vođa HSP-a od 1919. do nestanka stranke. Govorimo o dobu kada je rastao antisemitizam i kada su Nijemci oštrili noževe, ali HAŠK kao HAŠK, tvrdoglavo svoj.

Dinamo je kvartovska ljubav. Danas više nema toliko grafita, ali prije rata, Novi Zagreb je bio išaran grafitima. Ljubavne poruke, genijalne doskočice, antikomunističke poruke, navijački grafiti. Taj Dinamo je vrištao sa svakoga zida i ne znam ni sam kako ali kako govorim, znam za Dinamo, znam za Maksimir, tu sam samo jedan od mnogih. Nekako se raslo s Dinamom. I opet je taj Dinamo spajao nespojivo sa spojivim. Svaki razred je imao određeni broj hajdukovaca (u Splitu nezamislivo obrnuto, iako npr. u Dalmaciji pogotovo u Šibeniku i u Imotskoj krajini postoji postojani kontingent Dinamovih navijača, Kristijan Jakić iz Runovića dolazi iz takve familije), ali Dinamo je bio spona koja je vezala mnoge.

Kako je HAŠK prije Drugoga svjetskoga rata spajao Hrvate iz svih hrvatskih regija, ljude svih svjetonazora, kako je Dinamo prije stvaranja RH na neki način predstavljao Hrvate u jugoslavenskom nogometu, opet spajao ljude iz svih socijalnih slojeva, danas Hajduk i dalje kod Dalmatinaca izaziva taj jedan specifičan osjećaj zajedništva, tako danas hrvatska nogometna reprezentacija opet ima tu jednu funkciju spajanja nespojivoga u cijeloj Hrvatskoj, a i šire.

Ljudi, žene i muškarci, navuku taj dres, stave kapu, stave šal i osjećaju neko čudno zajedništvo, osjećaju se dobro u svojoj koži. I to ne samo u Hrvatskoj. Od Irske do Ukrajine, od Švedske do Grčke, djeca, odrasli, starci, rade isto, samo u svojim bojama. Od hladnih Norvežana do mediteranskih Portugalaca, od radišnih Švicaraca do opuštenih Španjolaca, svima to treba, svi to rade.

I to dok slušam svoje poštovane rođake i prijatelje da smo svi pogubili pamet i da je to sve samo dobra isprika da masa iskače i ispjeva, da se popije previše pive i da je sve jedan cirkus (a objektivno je šareni cirkus) i da ima puno važnijih stvari u životu, očito da na svim kontinentima, među svim ljudima, svim rasama, svim vjerama i nevjerama, jezicima, kulturama vlada jednako ludilo kada je riječ o nogometu. Ajde, malo je zaobišlo Amerikance i Kanađane, ali svi ostali, totalno su ludi. Svi će s pozornošću pratiti utakmice.

Anton Samovojska, športski novinar i simbol nogometnoga znalca, na neki način nastavlja HAŠK-ovsku tradiciju akademskoga fanatika. Klasičar, diplomirani arheolog (b studij povijest), prvi predsjednik Hrvatskoga šahovskoga saveza, vrstan igrač maloga nogometa sigurno nije neobrazovani bedak. Pa svejedno je lud za nogometom.

A odgovor na pitanje iz naslova je jednostavan. Ljudi sebe vide u svojoj reprezentaciji. Ona je nešto zajedničko, ona je produžetak naših nada i snova. Kada repka loše igra, onda nije samo Nikola Vlašić tužan kao malo mače, nego i veći dio države se deprimira. Nije to ništa racionalno, jer emocije su uglavnom iracionalne. Kada pobjeđuje Hrvatska, onda je svima život lakši i ljepši. A ta sitnica nekada znači jako puno. I svaki budući gol Mislava Oršića i Nikole Vlašića veselit će mnoge.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Puno zdravlja želim velikom Mislavu Oršiću!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.