|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 21. 10. 2021.
U jednim jačim dnevnim novinama, javni djelatnik Nebojša
Buđanovac kaže (a da izgleda
nije na težim drogama), među ostalima i ovo: "Stojim iza konstatacije kako je
upravo Crna ruža uzrok određenom broju samoubojstava mladih ljudi. Ta je sekta
prema njima i usmjerena. Konkretni čvrsti dokaz s kojim mogu istupiti pred
istražne organe nemam, to su tek ispovijesti ljudi koji su sekti pripadali, ili
s njezinim članstvom bili u kontaktu. Nažalost, njihovo postojanje iz određenih
razloga nikada nije zanimalo naše istražne organe. Ljudi su mi tako otvoreno
pričali kako je navođenje neke odabrane osobe na samoubojstvo jedan od momenata
inicijacije, ili dokaz pripadnosti Crnoj ruži. To je jako, jako opasna sekta –
veli Buđanovac, kao problem navodeći činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji
sustavni nadzor kultova, nalik onima u drugim europskim zemljama" (Slobodna).
Crna ruža ne postoji. Nikada
nije postojala.
Pokojna Jasna Babić u ratnom Globusu 15. svibnja 1992.
piše članak Crna ruža procvala u KOS-u i ove vrlo
vrijedne rečenice u svezi i glede djelovanje Slavka Malobabića
i Radenka Radojčića u tzv. aferi Labrador. Da vidimo o
čemu se radi! Ako je, pak, smisao kampanje oko Arhiva Hrvatske uskoro i bio
razjašnjen, jedan drugi projekt Malobabića i Radojčića do dana današnjeg nije
moguće potpuno razumjeti. Riječ je o iskonstruiranoj »sekti« srednjoškolaca -
»darkera«, koji su, navodno, osnovali satanističku »Crnu ružu« i sve svoje
članove obvezali na samoubojstvo. Tada, 1987. godine, kad se priča o »Crnoj
ruži« pojavila u hrvatskom tisku, nije se, dakako, ni slutilo da je ona satkana
u glavi dvojice partijskih birokrata koji su s toliko cinizma opisivali kako
generali i najviši partijski funkcionari vjeruju u gatanje iz taloga kave, graha
i karata, horoskope i »crne mise«. Tek danas, kad se s distance iščitaju stari
novinski tekstovi i rekonstruira slijed kojim su serije: u mračnoj legendi o
»darkerima« - samoubojicama, možemo otkriti i način na koji je ona proizvedena:
o »Crnoj ruži« pisala su uglavnom četvorica vrlo mladih novinara, ponavljajući
jednu te istu priču u gotovo svim jugoslavenskim novinama, sva četvorica na ovaj
ili onaj način u kontaktu s Radenkom Radojčićem, koji je uživao reputaciju
vrsnog poznavatelja svih vjerskih sekti. Isti ti novinski autori nisu bili
akreditirani izvjestitelji u Centralnom komitetu i nisu poznavali kuloarske
odnose u republičkom hramu ideologije i vlasti, pa je Radojčić za njih bio samo
arhivar koji čita i rado prepričava raznovrsna štiva a bavi se zanimljivim
marginalijama, kao što su »teorije zavjere«. Nipošto, pak, i sam zavjerenik i
svjesni proizvođač histerije. Gradska policija uzalud je roditeljima zagrebačkih
srednjoškolaca dokazivala da »Crna ruža« ne postoji i da onih nekoliko
samoubojstava koja su se u posljednjih nekoliko obila dogodila u Zagrebu i Dugom
Selu, nipošto ne odstupaju od uobičajenog statističkog prosjeka. Ukoliko Slavko
i Radenko nisu samo malo vježbali naučeno u vojnoj školi za »psihološko
propagandna dejstva« (pohađali su je zajedno s Jovanom Raškovićem), cilj te
velike manipulacije mogao bi biti ono što je, kao polurečenica, sugerirano u
jednoj od tobožnjih analiza tobožnjeg samoubilačkog trenda zagrebačke mladeži -
da ljubav prema vlastitoj smrti vodi u fašizam. Možda je time neizravno šutljiva
Hrvatska sa »Crnom ružom« trebala biti pridružena Sloveniji, u to doba već
izravno optuženoj kao rodnom mjestu novoga fašizma.
Sad, jesu li stvarno
Malobabić i Radojčić (kojega su kasnije u jednoj od zanimljivijih priča
Domovinskoga rata uhvatile hrvatske službe, a sudi se s državom zbog navedenoga
hvatanja, tj. postupanja u istom) pravi očevi lažne Crne ruže i je li
baš konkretno KOS/KOG zakuhao ovu priču ili netko drugi iz bezbednjačkoga
miljea, u to ne bih ulazio, barem bez uvida u arhivski materijal. Činjenica
ostaje da je Crna ruža izmišljotina, pokret koji nikada nije postojao, to
je sasvim sigurno. U bezbednjačkoj akciji probalo se pokazati
Željka Malnara kao vođu toga nepostojećega kulta. Ako se i neka grupa
priglupih klinaca u nekoj zabiti u nekom trenutku tako krstila, sigurno su
daleko od sekte.
Dakle, sigurnosne
strukture u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji u drugoj polovici
osamdesetih nisu uspjele probušiti zagrebačku
darkersku scenu (danas bi se reklo goth, ali darkeri su
bili razvodnjena samoupravna verzija ondašnje goth kulture,
skoncentrirani oko legendarne Jabuke), pa ako već nije se moglo
probiti, onda ajmo ih medijski uništiti. U tim napadima, ne samo medijskima,
tvrdilo se da omladinke i omladinci u crnom, uglavnom rođeni krajem šezdesetih i
početkom sedamdesetih, štuju nečastivoga, a u tome procesu stvaraju nekakvu
fašističku organizaciju koja naginje hrvatskome nacionalizmu i nekakvu tamnome
dark paneuropeizmu, a usput se i ubijaju. Još se tu uguralo i Laibach
i Slovence i tko zna sve što ne. Npr. pisac srpske poluslužbene popularne
udbaško-kosovske povijesti za široke narodne mase u Srbiji, Marko
Lopušina, proglasio je Radenka Radojčića ni manje, ni više nego
basistom Laibacha, ali i osnivačem Crne ruže, koja je po Lopušini
darkersko društvo samoubica...
Cilj ovoga moga blog upisa
je samo bilo ponoviti staru i jedinu istinu da je Crna ruža ružan
mit, nepostojeća sekta, dio medijskih priprema za
nadolazeći krvavi raspad Jugoslavije, usmjerenih protiv mladih
Zagrepčanki i Zagrepčana. I svaka osoba koja vam spominje nekakvu
Crnu ružu u najmanju ruku bulazni i neuka je, ako nije i zlobna...
Srbijanski Kurir relativno se nedavno prosuo na ovu temu. To sve govori.
Nema Crne ruže, nema
suicidalnoga kulta. Zlo postoji, vreba nas sa svakoga ugla, ali nije to
sekta, nego su to ljudi oko nas. Ako se netko i ubio, sigurno nije zbog Crne
ruže. Prestanimo bulazniti i budimo iskreni, dosta više bezbednjačkih
patki iz daleke 1987.!
Budimo vrlo jasni na kraju! Tko vjeruje u Boga, taj se ne boji vraga i
jugoslavenskih laži!
NAKNADNA PAMET (2024.):
I dalje me ljuti sve oko ovoga.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|