|
Svaki rat se da svesti na dvije kategorije - na pitanje ekonomije i pitanje identiteta [
Crkva.info
] [ Mislav Miholek -
biografija ] [ Moja
knjiga ]
|
|
|
Piše: Mislav Miholek Vladimir Putin ušao je u ovo ratnu avanturu i otvorenu agresiju na Ukrajinu s tezom da Ukrajinci ne postoje i da je jedan drugi Vladimir, onaj Lenjin, jednostavno izmislio ukrajinsku naciju. Sličnu tezu o Hrvatima imaju naši istočni susjedi. Model je sasvim jednak, u hrvatskom slučaju, Ante Starčević (smrtni dan 28. veljače) se jednoga jutra probudio, lagano je prošao rukom kroz bradu i rekao sam sebi: Ovoga jutra stvorit ću Hrvate! Srbi su očito uvjereni da je siromašni hrvatski filozof i teolog iz Žitnika bio bogoliki stvor koji je od hrpe Srba-katolika (specifičan politički pokret lokaliziran u Dubrovniku) stvorio Hrvate. Starčević, koji je bio u političkom ratu s Katoličkom crkvom i Bečom, koji nije imao prebijene krune cijeli život i koji je uglavnom samo pisao spise i držao govore, očito je najveći čovjek na svijetu i najmoćnija pojava u europskoj politici, barem po srpskoj verziji događaja. Naravno, Hrvati imaju kontinuitet i stari su narod, ali... Hrvatski mentalitet je kompliciran, jednako kao što je kompliciran i npr. poljski. Kao što je kompliciran i npr. ukrajinski. Sve su tri zemlje i tri naroda i tri nacije su bile pod različitim stranim vlastima. Ukrajinski identitet je sigurno kompliciraniji od hrvatskoga (da i to je moguće!). Pitanje našega mentaliteta i pitanje našega identiteta provlači se kroz sve pore naše kulture, pogotovo u literaturi i u filmsko-televizijskim ostvarenjima. Dvije najpopularnije hrvatske TV serije su Naše malo misto (1969.-1971.) i Gruntovčani (1975.). Dva najpopularnija filma su Tko pjeva zlo ne misli (1970.) i Kako je počeo rat na mom otoku (1996.). Kajkavska dva djela su djeca velikoga Kreše Golika, možda našega najvećega režisera, dok dalmatinska dva djela su iz radionice Smoje-Marušić i obiteljske manufakture Brešan. Navodno su to sve komedije. Iako su tragične u svojoj boli, nemaju nijedna happy end, boli zapravo koliko glavni junaci su nesretni i koliko se pate. Uvijek mi se čini da postoji neka sveza između Servantesa i Dantea Ivice Vidovića, oba lika intelektualca koja završavaju nadasve tragično. U ratu uvijek nastradaju intelektualci. Zadnji roman koji sam prošle godine dovršio čitati bila je Mlada misa (2018.) Vedrana Kukavice (koji je među malobrojnim ekonomskim novinarima u Hrvata), nastavak prvijenca Ja nisam Švabo (2015.), oba romana su smještena u imaginarni svijet Batine (Velike i Gornje), mjestanca u Podbiokovlju, u kojem stanovnici katolici i pravoslavci, žive po svojim specifičnim pravilima (koja su prvi puta zapisana 1743. kada je osnivač mjesta Tvrtko praBatina bacio misli na papir) i koji pokušavaju preživjeti osobne i ine brodolome usred toploga ljeta, odnosno dva topla ljeta. Knjige su na tragu spomenutih televizijskih djela, ali prelivene alanfordovskom poetikom, tvrdim crnim humorom. Glavni junaci Eugen Udo Schläger (koji je greškom živio u uvjerenju da je Nijemac) i Marijan Maćun Ćivara (poznatiji kao CroCum, junak nizozemske pornoindustrije u potrazi za nekom damom s kojom bi se držao za ruke i gledao zvijezde) dolaze sa Zapada da ipak otkriju ono temeljno o sebi - tko su, što su i kako da se pomire sa svijetom. Tko je ikada bio u Imotskoj krajini, čuo njezine govore, upoznao njezine zanimljive ljude, njemu je lakše prolaziti kroz ovu pomalo pomaknutu galeriju likova (kada se kriza smiri, moram opet tamo). Ono što se provlači kroz ova dva romana je ta fina napetost između onoga što okolina očekuje i što je pojedinac želi. Iako su na Zapadu glavni likovi uspješni, nešto ih vuče u njihovo malo misto, njihovu prapostojbinu. Oni znaju na nekoj nematerijalnoj razini da pripadaju prostoru i ljudima u tome prostoru, dok Udo se vraća u Njemačku, Maćun ostaje, iako su osvijestili tko su i što su. Kada se čita roman, navija se za glavne likove, da prebrode svoje nedaće. Kraj Mlade mise daje nadu! A danas nam nada treba! Kao što likovi Vedrana Kukavice dobro shvaćaju tko su i što, kamo pripadaju i kako se trebaju nositi sa svojim lokalnim i identitetskim problemima i izazovima, tako i danas veći dio Ukrajinaca znaju tko su, što su, kamo pripadaju. Zvuči šašavo da netko 2022. Ukrajini i Ukrajincima negira identitet, svodeći ih na nekakve tutleke kojima treba "veliki brat" iz Rusije da ih brani od zločestoga Zapada (nešto što vjeruje zastrašujuće veliki broj Hrvata, koji očito ne pamte baš najbolje što se nama tu događalo 1991. i neće učiti povijest). Što će biti s Ukrajinom, što će biti s ovim ratom teško je reći. Ali poslije npr. pojave Tarasa Grigoroviča Ševčenka, čovjeka koji je na neki način začeo suvremeni ukrajinski jezik ili pak svih onih silnih kulturnih i crkvenih radnika iz redova ukrajinskih grkokatolika, stvarno je blesavo govoriti da Ukrajinci ne postoje. Može Putin pregaziti Ukrajinu, može pobiti pola ukrajinskoga stanovništva u tome sumanutom procesu, ali 2022. u svijetu u kojem dominira Internet, teško da se može uništiti narodna i nacionalna svijest mladih Ukrajinaca. Svijet SSSR-a ipak je nestao. Staljin je pobacao poslije Drugoga svjetskoga rata sve biskupe Ukrajinske katoličke crkve u gulage i ukinuo crkvu, nasilno je pripojeći Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Jedino je zatvore i gulage preživio vladika Josif Slipij, glavar crkve i veliki nadbiskup Lviva. Crkva je formalno nestala iz javnosti, ali se u kolovozu 1987. pokazalo da unatoč najgorim progonima i zabranama, svećenstvo i vjernici su preživjeli u ilegali i do 1990. grkokatolici su povratili veći dio svojih crkvi širom Ukrajine. Da i nestane Ukrajine kao
neovisne države, ona će se prije ili kasnije, izdignuti kao ptica Feniks iz
pepela. Ukrajinci su tvrd orah. Ukrajinski grkokatolici su živi spomenik toj
tvrdnji. Mladi Ukrajinci, pravoslavci, grkokatolici, ateisti, agnostici, znaju
tko su i što su. Kao što znaju i mladi Poljaci, mladi Slovaci, mladi Hrvati...
Pitanje identiteta i dalje je najvažnije na svijetu. Čovjek bez putovnice, teško
da je čovjek u realnom svijetu. |
|
|
|