Unatoč svemu, Uskrs je kraj svih patnji i početak slobode za svakoga čovjeka

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 17. 4. 2022.


Živimo u neka zanimljiva vremena. Možda i malo previše zanimljiva. Potresi, pandemija, rat u Ukrajini. Sasvim dovoljno za otići na planinu, imati nekakav maleni vrt s hranom i pokojim krumpirom, ugasiti sve medijske kanale, isključiti se s Interneta i družiti se s bukvama i šumskim životinjama. Na sličan način nastalo je monaštvo kada u četvrtom stoljeću određeni dio kršćana, uglavnom u Istočnom Rimskom Carstvu, nije mogao podnijeti socijalne promjene, pa su pobjegli iz društva kako bi bili pustinjaci ili živjeli po špiljama.

Kršćanski Zapad nikada nije bio za takve stvari. Redovništvo, kakvo i danas znamo, nastalo je u šestom stoljeću s benediktincima. Samostani jesu bili duhovna središta, ali nisu bili samo to. Zapadna kršćanska duhovnost uvijek je praktična. Uz samostanu duhovnu aktivnost, razvijalo se gospodarstvo i znanost. Zapravo, nekakve priče o tamnom srednjom vijeku su gluparije. Samostani su bili poslovni inkubatori, svaki kraj je želio samostan jer je znao da to znači živi rad, ali i dolazak znanja. Nema zapadnoga kršćanstva bez knjiga. Pismenost je sastavni dio svake priče, a da bi se moglo baviti tim luksuzom, potreban je novac.

Danas je pismenost opasno ugrožena. Zvuči pomalo smiješno u usporedbi s onim što se događa u Ukrajini, gdje su ljudi pod svakodnevnom kišom ubojitih ruskih projektila, ali život nije samo goli život. Među ostalim, ruska agresija na Ukrajinu u sebi ima i pitanje pismenosti i crkvenosti. Rusija i Rusi negiraju Ukrajincima pravo na svoje nacionalno ime, pravo na svoj narodni jezik i pravo na svoju nacionalnu crkvu. Velike pravoslavne crkve vole podređivati manje narode i nacije u crkvenom smislu. Makedonci i Ukrajinci bi trebali po mišljenju Beograda i Moskve biti u crkvenoj uniji sa SPC-om i RPC-om. Nevjerojatna je količina licemjerja koju crkveni dužnosnici svih vrsta mogu proizvesti, ali posebna vrsta bahatosti i crkvenoga bezobrazluka dolazi iz smjera Moskve. Zapamtite, to što Alojzije Stepinac nije svetac Katoličke crkve, to je usluga Moskvi.

Uskrs, odnosno po domači Vuzem, najradosniji je kršćanski blagdan. Za ljude i ljudsku vrstu, Uskrs je središnja točka povijesti, središnja točka spasenja, središnja točka i bit svega. Opet dolazimo do razlika Istoka i Zapada. U istočnim crkvama uvijek ćemo u kupolama vidjeti proslavljenoga uskrsloga Krista, dok na Zapadu, pod utjecajem Martina Luthera, Veliki Petak u nekom teološkom smislu privlači pozornost. Isus Krist kao Bog na križu sebe objavljuje i sva teologija izlazi i proizlazi iz toga križa.

Sva veličina Boga i slabost čovjeka vide se na Golgoti. Pred križem shvaćamo svu svoju nemoć i svu svoju bijedu i shvaćamo da isključivo ovisimo o milosti Božjoj.

U svijetu u kojem ima toliko patnje, trebalo bi slaviti Uskrs, a onda još staviti fokus na Veliki Petak, kada Rimljani mrcvare Isusa u najgoroj pravnoj kaznenoj mjeri koju je poznavalo Rimsko Carstvo. Ah, ti teolozi i njihove šašave ideje. Nema ničega lijepoga i plemenitoga u patnji. Patnja nije nikoga napravila boljim, to su bajke koje prodaju neke self-help knjige, kada baljezganju o osobnome rastu i ostalim suvremenim vudu-tehnikama koje očito ne funkcioniraju. Kristova patnja (prema i) na križu treba okončati sve patnje. Krist je, paradoksalno, prvi slobodan čovjek i oslobađa svijet od žrtve. Ako Bog završava na križu, ako Bog pati, onda više nitko drugi ne treba patiti. Tjelesno kažnjavanje, kao duhovna praksa, uvreda je Kristu s križa.

Raspeti Isus Krist poziva na kraj svih patnji, na kraj mržnje, na kraj zla prema ljudima. Krist na Golgoti daruje slobodu svakome čovjeku. Jedini je problem u tome što je za dio ljudi sloboda teška, jer onda nemaju izgovore za svoje zlo. Ništa nije šašavije nego slušati nekoga koga tuku kako opravdana onoga koji ga tuče. Time što se nanosi zlo drugome, time se obezvređuje svoga bližnjega i Boga. Ne može se ponašati zlo, uništavati druge i nazivati sebe kršćaninom.

Radost Uskrs je u tome što nam je dana sloboda da drugima činimo dobro, da drugima popravljamo živote, da drugima donosimo radost u ova teška vremena. Pitanje zašto se događaju (u krajnjoj liniji zašto Bog dopušta) zle stvari, ratove i slično, nije pitanje koje ima smisla iz kršćanske perspektive. Sloboda može ići u dva smjera, prvi je put ljubavi, drugi je put mržnje. Za put ljubavi treba puno snage, puno strpljivosti, puno tvrdoglavosti. Ali sloboda je najveći dar kojeg nam daruje uskrsli Krist. Na nama je kako ćemo je iskoristiti. Baš zbog Golgote, nemamo nikakve isprike ako činimo zlo. A to zlo je različito, ali razorno, bilo da radnici ne primaju plaću ili da se napada susjednu zemlju.

Na ljubav smo pozvani, zove nas Krist s križa, ali i uskrsli Krist. Dvije su to strane iste medalje. Isprike nemamo.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Nema se puno što dodati na ovo prigodne tekstove!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.